II-II, q. 129, a. 6
Kako se odnosi prema pouzdanosti
Prigovor 1. Čini se da pouzdanje ne pripada velikodušnosti. Može naime netko imati pouzdanje ne samo u samoga sebe, nego također u drugoga, u skladu s onim iz 2. Poslanice Korinćanima 3: „Takvo pak pouzdanje imamo po Isusu Bogu, ne kao da smo sami od sebe sposobni ikakvo dobro pomisliti kao od sebe.“ Ali čini se da je to protivno naravi velikodušnosti. Dakle, pouzdanje ne pripada velikodušnosti.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je pouzdanje suprotstavljeno strahu, u skladu s onim iz Izaije 12: „Pouzdanje ću imati i neću se bojati.“ Ali biti bez straha više pripada jakosti. Dakle, i pouzdanje više pripada jakosti nego velikodušnosti.
Prigovor 3. Nadalje, nagrada se ne duguje osim kreposti. Ali pouzdanju se duguje nagrada, jer se kaže u Poslanici Rimljanima, ili bolje Hebrejima 3, da „smo mi dom Kristovi ako pouzdanje i slavu nade čvrsto držimo sve do kraja“. Dakle, pouzdanje je neka krepost različita od velikodušnosti. Što se također čini po tome što ga Makrobije razlučuje od velikodušnosti.
Naprotiv, Tulije u svojoj retorici čini se da stavlja pouzdanje na mjesto velikodušnosti, kao što je rečeno gore.
Odgovaram: ime pouzdanja čini se da je preuzeto iz vjere. A vjeri pripada vjerovati nečemu i nekomu. Pouzdanje pak pripada nadi, u skladu s onim iz Joba 11: „Imat ćeš pouzdanje, jer ti je stavljena nada.“ I zato se čini da ime pouzdanja ovo prvenstveno označava, da netko začinje nadu iz toga što vjeruje riječima nekoga tko obećava pomoć. Ali budući da se vjera naziva i jako mnijenje, a događa se da se nečemu snažno mnije ne samo iz toga što je rečeno od drugoga, nego također iz toga što se u drugome razmatra, odatle je da se pouzdanje također može nazvati ono kojim netko začinje nadu u neku stvar iz nečega razmatranoga; ponekada doista u samomu sebi, recimo kada netko, videći se zdravim, pouzdaje se da će dugo živjeti; a ponekada u drugomu, recimo kada netko, razmatrajući da je drugi njegov prijatelj i moćan, ima pouzdanje da će mu ovaj pomoći. Rečeno je pak gore da je velikodušnost vlastito oko nade u neku tešku stvar. I zato, budući da pouzdanje donosi neku snagu nade koja proizlazi iz nekoga razmatranja koje čini snažno mnijenje o zadobivanju dobra, odatle je da pouzdanje pripada velikodušnosti.
Odgovor na 1. prigovor: kao što Filozof kaže u IV. Ethic., na velikodušnoga pripada da ničemu ne bude potrebit, jer je to svojstveno onomu komu nedostaje, to se ipak mora shvatiti na ljudski način; odakle dodaje, ili jedva. To je naime iznad čovjeka da ni u čemu posve ne bude potrebit. Potrebit je naime svaki čovjek, prvo doista Božjom pomoći, a drugo također ljudskom pomoći, jer je čovjek po naravi društveno biće, stoga što sam sebi nije dovoljan za život. Utoliko dakle koliko je potrebit drugih, pripada velikodušnomu da ima pouzdanje u druge, jer i to pripada čovjekovoj izvrsnosti da ima druge pri ruci koji mu mogu pomoći. Utoliko pak koliko sam može nešto, utoliko velikodušnosti pripada pouzdanje koje ima u samoga sebe.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno gore, kada se raspravljalo o strastima, nada se doista izravno protivi očaju, koji je oko istoga predmeta, to jest oko dobra, ali se prema suprotnosti predmeta protivi strahu čiji je predmet zlo. Pouzdanje pak donosi neku snagu nade. I zato se protivi strahu, kao i nada. Ali budući da jakost vlastito učvršćuje čovjeka protiv zala, a velikodušnost oko slijeđenja dobara, odatle je da pouzdanje vlastitije pripada velikodušnosti nego jakosti. Ali budući da nada uzrokuje odvažnost, koja pripada jakosti, odatle je da pouzdanje posljedično pripada jakosti.
Odgovor na 3. prigovor: pouzdanje, kao što je rečeno, donosi neki način nade, jer je pouzdanje nada osnažena iz nekoga čvrstog mnijenja. Način pak primijenjen nekoj naklonosti može pripadati hvali sama čina, tako da je iz ovoga zaslužan, ali se iz ovoga ne određuje prema vrsti kreposti, nego prema tvari. I zato pouzdanje ne može, govoreći ispravno, imenovati neku krepost, nego može imenovati uvjet kreposti. I zbog toga se broji među dijelove jakosti, ne kao pridružena krepost (osim utoliko ukoliko ga Tulije uzima za velikodušnost), nego kao sastavni dio, kao što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.