Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 129, a. 5

Je li dio hrabrosti

Prigovor 1. Čini se da velikodušnost nije dio jakosti. Isto naime nije dio samoga sebe. Ali čini se da je velikodušnost isto što i jakost. Jer Seneka kaže u knjizi O četirima krepostima: „Velikodušnost, koja se naziva i jakost, ako je u tvom duhu, s velikim ćeš pouzdanjem živjeti.“ I Tulije kaže u 1. knjizi O dužnostima: „Hoćemo da junački muževi budu isti oni koji su velikodušni, prijatelji istine i nimalo himbeni.“ Dakle, velikodušnost nije dio jakosti.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof kaže u IV. Ethic. da velikodušni čovjek nije ljubitelj opasnosti, to jest ljubitelj pogibelji. A na jakoga priliči izlagati se opasnostima. Dakle, velikodušnost se ne slaže s jakošću tako da bi se mogla nazvati njenim dijelom.

Prigovor 3. Nadalje, velikodušnost se obazire na veliko u dobrima koja se nadaju, dok se jakost obazire na veliko u zlima koja se boje ili podnose. Ali dobro je glavnije nego zlo. Dakle, velikodušnost je glavnija krepost nego jakost. Stoga ona nije njen dio.

Naprotiv, Makrobije i Andronik stavljaju velikodušnost kao dio jakosti.

Odgovaram: kao što je rečeno gore, glavna krepost je ona kojoj pripada postaviti neki opći način kreposti u nekoj glavnoj tvari. Među ostalim općim načinima kreposti jedan je čvrstoća duha, jer se imati čvrsto traži u svakoj kreposti, kako se kaže u II. Ethic.. Ipak se to posebno hvali u krepostima koje teže prema nečemu teškom, u kojima je najteže sačuvati čvrstoću. I zato što je teže u nečemu teškom čvrsto se držati, to je glavnija krepost koja oko toga pruža čvrstoću duhu. Teže je pak čvrsto se držati u opasnostima smrti, u kojima duh učvršćuje jakost, nego u najvećim dobrima koja se nadaju ili zadobivaju, za koja duh učvršćuje velikodušnost, jer kao što čovjek najviše ljubi svoj život, tako najviše izbjegava opasnosti smrti. Tako je dakle jasno da se velikodušnost slaže s jakošću utoliko što učvršćuje duh oko nečega teškoga, a manjkava je od nje u tome što učvršćuje duh u onome oko čega je lakše sačuvati čvrstoću. Odakle se velikodušnost stavlja kao dio jakosti, jer joj se pridružuje kao sporedna glavnoj.

Odgovor na 1. prigovor: kako Filozof kaže u V. Ethic., „biti bez zla uzima se u značenju dobra“. Odakle se i ne biti pobijeđen od nekoga teškog zla, recimo od opasnosti smrti, na neki način uzima kao ono što je dosegnuti veliko dobro, od kojih prvo pripada jakosti, drugo velikodušnosti. I u skladu s tim jakost i velikodušnost mogu se uzeti za istu stvar. Budući da je ipak drukčiji razlog težine u obojemu rečenomu, zato, govoreći ispravno, Aristotel stavlja velikodušnost kao drugu krepost u odnosu na jakost.

Odgovor na 2. prigovor: ljubiteljem opasnosti naziva se onaj koji se bez razlike izlaže opasnostima. Čini se da to pripada onome koji bez razlike drži mnoge stvari gotovo velikima, što je protivno naravi velikodušnoga, jer se čini da se nitko ni za što ne izlaže opasnostima osim ako to ne drži velikim. Ali za one stvari koje su uistinu velike, velikodušni se najspremnije izlaže opasnostima, jer djeluje veliko u činu jakosti, kao i u činovima ostalih kreposti. Odakle i Filozof ondje kaže da velikodušni čovjek nije mikrokindynus, to jest onaj koji je u pogibelji za malim, nego megalokindynus, to jest onaj koji je u pogibelji za velikim. I Seneka kaže u knjizi O četirima krepostima: „Bit ćeš velikodušan ako opasnosti niti ne tražiš kao nepromišljen, niti ih se bojiš kao strašljivac, jer ništa ne čini duh strašljivim osim svijest o prijekorljivom životu.“

Odgovor na 3. prigovor: zlo se, uštogljeno kao takvo, treba izbjegavati, dok je ustrajati protiv njega akcidentalno, utoliko naime ukoliko valja podnositi zla radi očuvanja dobara. Ali dobro se po sebi treba željeti, a ono što se od njega uzmiče jest samo akcidentalno, utoliko naime ukoliko se drži da prelazi mogućnost onoga koji želi. Uvijek je pak ono što je po sebi jače nego ono što je akcidentalno. I zato se ono teško u zlima više protivi čvrstoći duha nego teško u dobrima. I zato je krepost jakosti glavnija nego velikodušnost, jer premda je dobro jednostavno glavnije nego zlo, ipak je zlo glavnije s obzirom na ovo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.