II-II, q. 129, a. 4
Je li posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da velikodušnost nije posebna krepost. Nijedna naime posebna krepost ne djeluje u svim krepostima. Ali Filozof kaže u IV. Ethic. da velikodušnomu pripada ono što je veliko u svakoj pojedinoj kreposti. Dakle, velikodušnost nije posebna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, nijednoj se posebnoj kreposti ne pripisuju čine različitih kreposti. Ali velikodušnom se čovjeku pripisuju čine različitih kreposti, jer se u IV. Ethic. kaže da velikodušnomu pripada da ne bježi od onoga tko opominje, što je čin razboritosti; niti činiti nepravde, što je čin pravednosti; i da je spreman dobro činiti, što je čin ljubavi; i da poslužuje spremno, što je čin darežljivosti; i da je istinoljubiv, što je čin istine; i da nije tužan, što je čin strpljivosti. Dakle, velikodušnost nije posebna krepost.
Prigovor 3. Nadalje, bilo koja je krepost neki duhovni ukras duše, u skladu s onim iz Izaije 61: „Zasadi me Gospodin haljinama spasenja“; i kasnije nadodaje: „Kao zaručnicu urešenu nakitom.“ Ali velikodušnost je ukras svih kreposti, kako se kaže u IV. Ethic.. Dakle, velikodušnost je opća krepost.
Naprotiv, Filozof u II. Ethic. razlučuje je nasuprot drugim krepostima.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, posebnoj kreposti pripada da postavlja način razuma u nekoj određenoj tvari. Velikodušnost pak postavlja način razuma oko određene tvari, naime oko časti, kao što je gore rečeno. Čast pak, promatrana sama po sebi, jest neko posebno dobro. I u skladu s tim velikodušnost, promatrana sama po sebi, jest neka posebna krepost. Ali budući da je čast nagrada bilo koje kreposti, kao što je očito iz rečenoga, zato posljedično, radi svoje tvari, gleda na sve kreposti.
Odgovor na 1. prigovor: velikodušnost nije oko bilo koje časti, nego oko velike časti. Kao što se pak čast duguje kreposti, tako se i velika čast duguje velikomu djelu kreposti. I odatle je da velikodušan namjerava raditi velika djela u bilo kojoj kreposti, ukoliko naime teži prema onome što je dostojno velike časti.
Odgovor na 2. prigovor: budući da velikodušan teži prema velikomu, slijedi da ponajviše teži prema onome što uključuje neku izvrsnost, i da bježi od onoga što pripada nedostatku. A pripada nekoj izvrsnosti da netko dobro čini, i da je komunikativan, i da mnogima uzvraća. I zato se pokazuje spremnim u tome, ukoliko imaju pojam neke izvrsnosti, a ne po onom pojmu po kojem su čine drugih kreposti. Nedostatku pak pripada da netko toliko visoko cijeni neka vanjska dobra ili zla da poradi njih odstupi od pravednosti ili bilo koje kreposti. Slično tako nedostatku pripada svako skrivanje istine jer se čini da proizlazi iz straha. To što je netko također tužan pripada nedostatku jer se po tome čini da duh podliježe vanjskim zlima. I zato ta i slična izbjegava velikodušan prema nekom posebnom razlogu, naime kao suprotna izvrsnosti ili veličini.
Odgovor na 3. prigovor: bilo koja krepost ima neku ljepotu odnosno ukras iz svoje vrste, koji je vlastit svakoj pojedinoj kreposti. Ali nadodaje se drugi ukras iz same veličine kreposnog djela po velikodušnosti, koja sve kreposti čini većima, kako se kaže u IV. Ethic..
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.