Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 129, a. 3

Je li krepost

Prigovor 1. Čini se da velikodušnost nije krepost. Svaka naime moralna krepost u sredini se sastoji. Ali velikodušnost se ne sastoji u sredini, nego u najvećemu, jer se samim sobom dostojnim čini u najvećim stvarima, kako se kaže u IV. Ethic.. Dakle, velikodušnost nije krepost.

Prigovor 2. Nadalje, tko ima jednu krepost, ima sve, kao što je gore rečeno. Ali netko može imati neku krepost nemajući velikodušnost, jer Filozof kaže u IV. Ethic. da je „onaj tko je dostojan malih stvari, i time čini samoga sebe dostojnim, umjeren, ali velikodušan nije“. Dakle, velikodušnost nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, krepost je dobra kvaliteta uma, kao što je gore rečeno. Ali velikodušnost ima neke tjelesne dispozicije, jer Filozof kaže u IV. Ethic. da se „kretnja velikodušnoga čini sporom, i glas dubokim, i govor postojanim“. Dakle, velikodušnost nije krepost.

Prigovor 4. Nadalje, nijedna krepost se ne protivi drugoj kreposti. Ali velikodušnost se protivi poniznosti, jer velikodušan čovjek drži sebe dostojnim velikih stvari, a druge prezire, kako se kaže u IV. Ethic.. Dakle, velikodušnost nije krepost.

Prigovor 5. Nadalje, svojstva bilo koje kreposti jesu pohvalna. Ali velikodušnost ima neka pokuđena svojstva: prvo doista da se ne sjeća dobročinitelja; drugo da je dokon i spor; treće da se služi ironijom prema mnogima; četvrto da ne može s drugima živjeti; peto da više posjeduje besplodne nego plodne stvari. Dakle, velikodušnost nije krepost.

Naprotiv, u pohvalu nekih se kaže u 2 Mak 14: „Nikanor, čujući krepost Judinih pratitelja i veličinu duha koju su imali za domovinske borbe,“ i tako dalje. Pohvalna su pak samo djela kreposti. Dakle, velikodušnost, kojoj pripada imati velik duh, jest krepost.

Odgovaram: pojmu ljudske kreposti pripada da se u ljudskim stvarima sačuva dobro razuma, koje je čovjekovo vlastito dobro. Među ostalim pak vanjskim ljudskim stvarima časti drže prvo mjesto, kao što je rečeno. I odatle velikodušnost, koja postavlja način razuma oko velikih časti, jest krepost.

Odgovor na 1. prigovor: kao što Filozof kaže u IV. Ethic., velikodušan je doista krajnost po veličini, ukoliko naime teži prema najvećemu, po tome pak što kako treba, jest srednji, jer se naime prema onome što je najveće teži u skladu s razumom; jer se u skladu s dostojanstvom čini dostojnim, kako se ondje kaže, jer se naime ne proteže na veće nego čega je dostojan.

Odgovor na 2. prigovor: povezanost kreposti ne treba shvaćati prema činu, tako da bi svakome prikladno bilo imati čine svih kreposti. Odakle čin velikodušnosti nije prikladan svakom kreposnom, nego samo velikima. Nego prema načelima kreposti, koja su razboritost i milost, sve su kreposti povezane prema habitusima koji istodobno postoje u duši, ili u činu ili u bliskoj dispoziciji. I tako netko komu nije prikladan čin velikodušnosti može imati habitus velikodušnosti, po kojem je naime uređen da izvrši takav čin ako bi mu u skladu s njegovim stanjem to bilo prikladno.

Odgovor na 3. prigovor: tjelesni pokreti se raznolikim čine prema različitim zahvatima i naklonostima duše. I u skladu s tim događa se da velikodušnosti slijede neke određene akcidente oko tjelesnih pokreta. Brzina naime pokreta proizlazi iz toga što čovjek namjerava mnogo toga što želi požuriti ispuniti, ali velikodušan namjerava samo na veliko, čega je malo, a što također traži veliku pozornost; i zato ima spor pokret. Slično tako i oštrina glasa i brzina ponajviše dolaze onima koji se žele prepirati o bilo čemu, što ne pripada velikodušnima, koji se ne upliću osim u veliko. I kao što rečene dispozicije tjelesnih pokreta odgovaraju velikodušnima prema načinu njihove naklonosti, tako se i u onima koji su prirodno raspoloženi za velikodušnost takvi uvjeti prirodno nalaze.

Odgovor na 4. prigovor: u čovjeku se nalazi nešto veliko što posjeduje od dara Božjega i neki nedostatak koji mu pripada iz slabosti naravi. Velikodušnost dakle čini da se čovjek čini dostojnim velikih stvari u skladu s promatranjem darova koje posjeduje od Boga, na primjer ako ima veliku krepost duha, velikodušnost čini da teži savršenim djelima kreposti. I slično treba reći o uporabi bilo kojega drugog dobra, primjera radi znanosti ili vanjske sreće. Poniznost pak čini da čovjek malim cijeni samoga sebe u skladu s promatranjem vlastitog nedostatka. Slično tako velikodušnost prezire druge ukoliko nedostaju u Božjim darovima, jer ne cijeni druge toliko da bi radi njih učinio nešto neprilično. Ali poniznost druge časti i smatra superiornijima ukoliko u njima motri nešto od Božjih darova. Odakle se u Psalmu kaže o pravednu mužu: „Zločinac je sveden na ništa u njegovim očima,“ što pripada preziru velikodušnoga; „a slavi one koji se boje Gospodina,“ što pripada iskazivanju časti poniznoga. I tako je jasno da velikodušnost i poniznost nisu suprotne, premda se čini da teže u suprotnome jer promiču u skladu s različitim promatranjima.

Odgovor na 5. prigovor: ona svojstva, ukoliko pripadaju velikodušnomu, nisu za osudu, nego iznad svega pohvalna. Ono što se naime prvo kaže, da velikodušan nema u sjećanju one od kojih prima dobročinstva, treba shvatiti u pogledu toga što mu nije ugodno da od nekih prima dobročinstva, a da im ne uzvrati veća. Što pripada savršenstvu zahvalnosti, u čijem činu želi nadmašiti, kao i u činovima drugih kreposti. Slično se tako drugo kaže da je dokon i spor, ne zato što bi propuštao činiti ono što mu priliči, nego zato što se ne nameće bilo kojim djelima koja mu priliče, nego samo velikima, kakva mu dolikuju. Treće se također kaže da se služi ironijom, ne po tome što se protivi istini tako da o sebi govori nešto nisko čega nema ili da niječe nešto veliko što jest, nego zato što ne pokazuje svu svoju veličinu, ponajviše u pogledu mnoštva nižih; jer kao što Filozof ondje kaže, velikodušnomu pripada da „bude velik prema onima koji su u dostojanstvu i dobrim srećama, prema srednjima pak umjeren“. Četvrto se također kaže da s drugima ne može živjeti, to jest obiteljski, osim s prijateljima, jer sasvim izbjegava laskanje i licemjerje, koji pripadaju malenosti duha. Ipak živi sa svima, i velikima i malima, onako kako treba, kao što je rečeno. Peto se također kaže da želi imati više besplodnih stvari, ne bilo kojih, nego dobrih, to jest časnih. Jer u svemu pretpostavlja časno korisnome, kao veće, jer se korisno traži da se pomogne nekom nedostatku, što se protivi velikodušnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.