Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 129, a. 2

Je li velikodušnost samo oko velikih časti

Prigovor 1. Čini se da velikodušnost po svom pojmu nema to da je oko velike časti. Vlastita je naime tvar velikodušnosti čast, kao što je rečeno. Ali veliko i malo pridolaze časti. Dakle, po pojmu velikodušnosti nije da je oko velike časti.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je velikodušnost oko časti, tako je blagost oko srdžbi. Ali nije po pojmu blagosti da je oko velikih srdžbi ili oko malih. Dakle, također nije po pojmu velikodušnosti da je oko velikih časti.

Prigovor 3. Nadalje, mala čast manje odstupa od velike časti nego nečast. Ali velikodušan se čovjek dobro drži u nečastima. Dakle, isto tako i u malim častima. Nije dakle samo oko velikih časti.

Naprotiv, Filozof kaže u II. Ethic. da je „velikodušnost oko velikih časti“.

Odgovaram: prema Filozofu u VII. Physic., krepost je neko savršenstvo. I razumije se da je savršenstvo moći, čijem vrhuncu pripada, kao što je očito u I knjizi O nebu. Savršenstvo se pak moći ne promatra u bilo kakvom djelovanju, nego u djelovanju koje ima neku veličinu ili poteškoću, jer svaka moć, koliko god bila nesavršena, može učiniti neko malo i slabo djelovanje. I zato pojmu kreposti pripada da je tako oko teškoga i dobroga, kako se kaže u II. Ethic.. Teško pak i veliko, koji pripadaju istome, u činu se kreposti mogu promatrati dvostruki. Na jedan način s obzirom na razum, ukoliko je naime teško pronaći sredinu razuma i uspostaviti je u nekoj tvari. I ta se poteškoća nalazi samo u činu intelektualnih kreposti, kao i u činu pravednosti. Druga je pak poteškoća s obzirom na tvar, koja sama po sebi može imati protivštinu prema načinu razuma koji se treba postaviti oko nje. I ta se poteškoća ponajviše promatra u drugim moralnim krepostima, koje su oko strasti, jer se strasti bore protiv razuma, kao što Dionizije kaže u IV poglavlju djela De div. nom.. Oko kojih treba razmotriti da su neke strasti one koje imaju veliku snagu opiranja razumu ponajviše s obzirom na strast, a neke pak ponajviše s obzirom na stvari koje su objekti strasti. Strasti pak nemaju veliku snagu protivljenja razumu ako nisu silovite, s toga što se osjetni apetit, u kojem su strasti, prirodno podlaže razumu. I zato se kreposti koje su oko takvih strasti ne postavljaju osim oko onoga što je veliko u samim strastima, kao što je hrabrost oko najvećih strahova i odvažnosti, umjerenost je oko požuda najvećih užitaka, i slično blagost je oko najvećih srdžbi. Neke pak strasti imaju veliku snagu protivljenja razumu samih vanjskih stvari koje su objekti strasti, kao što su ljubav ili pohlepa za novcem ili časti. I u njima treba postojati krepost ne samo oko onoga što je najveće u njima, nego također oko srednjih ili manjih, jer stvari koje postoje izvana, makar i bile male, mnogo su poželjne, budući da su nužne za čovjekov život. I zato su oko apetita za novcem dvije kreposti: jedna doista oko srednjih i umjerenih, naime darežljivost; druga pak oko velikog novca, naime veličanstvenost. Slično su i oko časti dvije kreposti. Jedna doista oko srednjih časti, koja je bez imena, naziva se ipak po svojim krajnostima, koje su philotimia, to jest ljubav prema časti, i aphilotimia, to jest bez ljubavi prema časti; hvali se naime ponekad onaj tko ljubi čast, ponekad pak onaj tko ne mari za čast, prema tome naime kako se oboje može vršiti umjereno. Oko velikih časti pak jest velikodušnost. I zato treba reći da je vlastita tvar velikodušnosti velika čast, i velikodušan teži prema onome što je dostojno velike časti.

Odgovor na 1. prigovor: veliko i malo po akcidentu se odnose na čast kada se promatraju same po sebi, ali čine veliku razliku ukoliko se uspoređuju s razumom, čiji način u uporabi časti valja promatrati, a koji se mnogo teže promatra u velikim častima nego u malim.

Odgovor na 2. prigovor: u srdžbi i u drugim tvarima nema zamjetljive poteškoće osim u onome što je najveće, oko čega jedino treba biti krepost. Drugačiji je pak razlog o bogatstvu i častima, koje su stvari što postoje izvan duše.

Odgovor na 3. prigovor: onaj tko dobro se služi velikima, još mnogo više može se dobro služiti malima. Velikodušnost dakle promatra velike časti kao one kojih je dostojan, ili također kao manje od onih kojih je dostojan, jer se naime krepost ne može dovoljno časti iskazati od čovjeka, kojemu čast duguje Bog. I zato se ne uzdiže iz velikih časti, jer ih ne smatra iznad sebe, nego ih više prezire. I još mnogo više umjerene ili male. I slično se tako ni nečastima ne slama, nego ih prezire, budući da ih drži onima koje mu se nepravedno nanose.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.