Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 129, a. 1

Je li velikodušnost oko časti

Prigovor 1. Čini se da velikodušnost nije oko časti. Velikodušnost je naime u srditom dijelu. Što je očito iz samoga imena jer se velikodušnost naziva takoreći veličina duha; duh se pak postavlja za srditu moć, kao što je očito u III. De anima, gdje Filozof kaže da je u osjetnom apetitu želja i duh, to jest požudni i srditi dio. Ali čast je neko požudno dobro, budući da je nagrada kreposti. Dakle, čini se da velikodušnost nije oko časti.

Prigovor 2. Nadalje, budući da je velikodušnost moralna krepost, potrebno je da bude oko strasti ili djelovanja. Nije pak oko djelovanja, jer bi tako bila dio pravednosti. I tako preostaje da je oko strasti. Čast pak nije strast. Dakle, velikodušnost nije oko časti.

Prigovor 3. Nadalje, velikodušnost se čini pripadati više posezanju nego bijegu, jer se čovjek naziva velikodušnim zato što teži prema velikomu. Ali krepostan se čovjek ne hvali iz toga što želi časti, nego više iz toga što od njih bježi. Dakle, velikodušnost nije oko časti.

Naprotiv, Filozof kaže u IV. Ethic. da je „velikodušan čovjek oko časti i nečasti“.

Odgovaram: velikodušnost po svojem imenu uključuje neku protegnutost duha prema velikim stvarima. Odnos se kreposti promatra prema dvomu: na jedan doista način prema tvari oko koje djeluje; na drugi način prema vlastitom činu, koji se sastoji u dužnoj uporabi takve tvari. I budući da se habitus kreposti prvenstveno određuje po činu, s toga se prvenstveno netko naziva velikodušnim što ima duh za neki veliki čin. Neki se pak čin može nazvati velikim dvostruko: na jedan način prema razmjeru; na drugi način apsolutno. Velikim se doista može nazvati čin prema razmjeru koji se sastoji i u uporabi neke male ili srednje stvari, na primjer ako netko tom stvari najbolje upravlja. Ali jednostavno i apsolutno velik je čin onaj koji se sastoji u najboljoj uporabi najveće stvari. Stvari pak koje dolaze u uporabu čovjeku jesu vanjske stvari. Među kojima je jednostavno najveća čast, i zato što je najbliža kreposti, budući da je neko svjedočanstvo o nečijoj kreposti, kao što je gore rečeno; i zato što se iskazuje Bogu i najboljima; i također zato što ljudi poradi postizanja časti i izbjegavanja prijekora sve ostalo stavljaju na drugo mjesto. Tako se pak netko naziva velikodušnim iz onoga što je veliko jednostavno i apsolutno, kao što se netko naziva hrabrim iz onoga što je jednostavno teško. I stoga slijedi da se velikodušnost sastoji oko časti.

Odgovor na 1. prigovor: dobro ili zlo, kada se promatraju apsolutno, pripadaju požudnom dijelu, ali ukoliko se doda pojam teškoga, onda pripada srditom dijelu. I na ovaj način velikodušnost gleda na čast, ukoliko naime ima pojam velikoga ili teškoga.

Odgovor na 2. prigovor: čast, ako i nije strast ili djelovanje, ipak je objekt neke strasti, naime nade, koja teži prema teškom dobru. I zato je velikodušnost neposredno oko strasti nade, a posredno oko časti kao oko objekta nade, kao što je i o hrabrosti gore rečeno da je oko smrtnih opasnosti ukoliko su objekt straha i odvažnosti.

Odgovor na 3. prigovor: oni koji preziru časti na taj način da za njihovo zadobivanje ne čine ništa neprilično, niti ih previše cijene, pohvalni su. Ako bi netko na taj način prezirao časti da ne mari činiti ono što je dostojno časti, to bi bilo za osudu. I na taj način velikodušnost je oko časti, da naime revno čini ono što je dostojno časti, ne ipak tako da ljudsku čast drži velikom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.