II-II, q. 125, a. 2
Je li suprotstavljen hrabrosti
Prigovor 1. Čini se da grijeh straha nije suprotstavljen hrabrosti. Hrabrost je naime oko pogibelji smrti, kako je rečeno gore. Ali grijeh straha ne odnosi se uvijek na pogibelji smrti. Jer uz onaj psalam, blaženi svi koji se boje Gospodina, Glosa kaže da je „ljudski strah onaj kojim se bojimo trpjeti pogibelji tijela ili izgubiti dobra ovoga svijeta“. I uz ono u Evanđelju po Mateju 26, pomoli se treći put istim riječima itd., Glosa kaže da je trojak zao strah, naime strah od smrti, strah od kukavičluka i strah od boli. Dakle, grijeh straha nije suprotstavljen hrabrosti.
Prigovor 2. Nadalje, glavno što se hvali u hrabrosti jest to što se izlaže pogibeljima smrti. Ali ponekad se netko iz straha od ropstva ili sramote izlaže smrti, kao što Augustin, u 1. knjizi O Državi Božjoj, pripovijeda o Katonu, koji se, da ne bi zapao u Cezarovo ropstvo, predao smrti. Dakle, grijeh straha nije suprotstavljen hrabrosti, nego više ima sličnosti s njom.
Prigovor 3. Nadalje, svako očajavanje proizlazi iz nekoga straha. Ali očajavanje nije suprotstavljeno hrabrosti, nego više nadi, kako je rečeno gore. Dakle, ni grijeh straha nije suprotstavljen hrabrosti.
Naprotiv, Filozof u 2. i 3. knjizi Nikomahove etike postavlja strašljivost kao suprotnu hrabrosti.
Odgovaram: kao što je rečeno gore, sav strah proizlazi iz ljubavi, nitko se naime ne boji osim suprotnosti onoga što ljubi. Ljubav pak nije određena na neku vrstu kreposti ili poroka, nego je uređena ljubav uključena u bilo kojoj kreposti, svaki naime krepostan čovjek ljubi vlastito dobro kreposti; neuređena ljubav pak uključena je u bilo kojem grijehu, jer iz neuređene ljubavi proizlazi neuređena požuda. Stoga slično i neuređeni strah je uključen u svakom grijehu, kao što se škrtac boji gubitka novca, neobuzdan čovjek gubitka užitka, i tako o drugima. Ali glavni je strah od pogibelji smrti, kako se dokazuje u 3. knjizi Nikomahove etike, i zato je neuređenost takvoga straha suprotstavljena hrabrosti, koja je oko pogibelji smrti. I zbog toga se antonomazijski kaže da je strašljivost suprotstavljena hrabrosti.
Odgovor na 1. prigovor: ona autorstva govore o neuređenom strahu općenito uzetom, koji se može suprotstavljati različitim krepostima.
Odgovor na 2. prigovor: ljudski se čini ponajprije sude prema svršetku, kao što je očito iz gore rečenih stvari. A k hrabrosti pripada da se izlaže pogibeljitim smrti poradi dobra, ali onaj koji se izlaže pogibeljitim smrti da bi izbjegao ropstvo ili nešto naporno, pobijeđen je strahom, što je protivno hrabrosti. Zato Filozof kaže u 3. knjizi Nikomahove etike da „umrijeti bježeći od siromaštva ili požude ili nečega žalosnog nije odlika hrabroga, nego više strašljivoga, jer je mekoća bježati od napornih stvari“.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno gore, kao što je nada početak odvažnosti, tako je strah početak očajavanja. Stoga kao što se za hrabroga čovjeka, koji se koristi odvažnošću umjereno, unaprijed traži nada, tako obratno očajavanje proizlazi iz nekoga straha. Nije pak potrebno da svako očajavanje proizlazi iz svakoga straha, nego iz onoga koji je njegove vrste. A očajavanje koje je suprotstavljeno nadi odnosi se na drugu vrstu, naime na božanske stvari, nego li strah koji je suprotstavljen hrabrosti, a koji pripada pogibeljitim smrti. Stoga razlog ne slijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.