II-II, q. 123, a. 8
Ima li radost u svom djelovanju
Prigovor 1. Čini se da se hrabar raduje u svome činu. Jer radost je naravno djelovanje habitusa koje nije spriječeno, kako se kaže u X. Ethic.. Ali djelovanje hrabroga proizlazi iz habitusa, koji djeluje na način naravi. Dakle, hrabar ima radost u svome činu.
Prigovor 2. Nadalje, uz Poslanicu Galaćanima 5, nad onim: „Plod je pak duha ljubav, radost, mir“, Ambrozije kaže da se djela kreposti nazivaju plodovima „zato što čovjekov um obnavljaju svetom i iskrenom radošću“. Ali hrabar vrši djela kreposti. Dakle, ima radost u svome činu.
Prigovor 3. Nadalje, slabije se svladava od jačega. Ali hrabar više ljubi dobro kreposti nego vlastito tijelo, koje izlaže opasnostima smrti. Dakle, radost nad dobrom kreposti poništava tjelesnu bol. I tako posve radosno djeluje.
Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da se čini da hrabar u svome činu nema ništa radosno.
Odgovaram: kao što je gore rečeno kada se raspravljalo o strastima, dvostruka je radost, jedna naime tjelesna, koja slijedi tjelesni dodir; druga pak duševna, koja slijedi shvaćanje duše. I ova vlastito slijedi djela kreposti, jer se u njima motri dobro razuma. Glavni pak čin hrabrosti jest podnositi neke tužne stvari prema shvaćanju duše, na primjer da čovjek gubi tjelesni život (koji vrli čovjek ljubi, ne samo utoliko što je neko prirodno dobro, nego i utoliko što je nužan za djela kreposti) i ono što mu pripada, te opet podnositi neke bolne stvari prema dodiru tijela, na primjer rane i šibe. I zato hrabar s jedne strane ima u čemu se radovati, naime prema duševnoj radosti, naime nad samim činom kreposti i nad njegovim ciljem, s druge pak strane ima u čemu žaliti, i duševno, dok razmatra gubitak vlastitog života, i tjelesno. Odakle, kako se čita u 2. knjizi o Makabejcima 6, Eleazar reče: „Teške tjelesne boli podnosim, dušom pak, radi tvoga straha, rado ovo trpim“. Osjetna pak bol tijela čini da se ne osjeća duševna radost kreposti, osim možda zbog preobilne Božje milosti, koja snažnije uzdiže dušu prema božanskim stvarima, u kojima se raduje, negoli biva pogođena tjelesnim kaznama; kao što blaženi Tiburcije, kada je bosim nogama hodao po užarenom ugljevlju, reče da mu se činilo da šeće po ružičastom cvijeću. Ipak krepost hrabrosti čini da razumi ne budu apsorbirani tjelesnim bolima. Duševnu žalost pak svladava radost kreposti, utoliko što čovjek pretpostavlja dobro kreposti tjelesnom životu i bilo čemu što mu pripada. I zato Filozof kaže u III. Ethic. da se od hrabroga ne traži da se raduje, kao da osjeća radost, nego je dovoljno da ne tuguje.
Odgovor na 1. prigovor: žestina čina ili strasti jedne moći pripriječava drugu moć u njezinu činu. I zato se preko boli osjetila pripriječava hrabri um da ne osjeća radost u vlastitom djelovanju.
Odgovor na 2. prigovor: djela su kreposti radosna ponajprije radi cilja, ali mogu po svojoj naravi biti tužna. I to se ponajprije događa u hrabrosti. Odakle Filozof kaže u III. Ethic. da „ne u svim krepostima postoji raditi radosno, osim utoliko koliko dostiže cilj“.
Odgovor na 3. prigovor: duševna se žalost u hrabrom pobjeđuje radošću kreposti. Ali budući da je tjelesna bol osjetljivija, i osjetno shvaćanje više je čovjeku očito, odatle je da od veličine tjelesne boli takoreći iščezava duhovna radost, koja je o cilju kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.