Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 123, a. 7

Djeluje li radi vlastitog dobra

Prigovor 1. Čini se da hrabar ne djeluje radi dobra vlastitoga habitusa. Jer cilj u djelatnim stvarima, makar bio prioritetniji u nakani, ipak je kasniji u izvršenju. Ali čin je hrabrosti u izvršenju kasniji nego sam habitus hrabrosti. Ne može se dakle reći da hrabar djeluje radi dobra vlastitoga habitusa.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u 13. knjizi De Trin.: „Kreposti, koje ljubimo radi samoga blaženstva, neki se usuđuju tako nam uvjeriti“, to jest govoreći da ih valja tražiti radi njih samih, „da same blaženosti uopće ne ljubimo. Što ako čine, zasigurno ćemo prestati ljubiti i same njih, kada ne ljubimo onu radi koje jedine ljubismo ove“. Ali hrabrost je neka krepost. Dakle, čin hrabrosti nije za usmjeriti na samu hrabrost, nego na blaženstvo.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u knjizi O morima Crkve da je „hrabrost ljubav koja lako podnosi sve radi Boga“. Bog pak nije sâmi habitus hrabrosti, nego nešto bolje, kao što cilj treba biti bolji od onoga što je radi cilja. Dakle, hrabar ne djeluje radi dobra vlastitoga habitusa.

Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da je „hrabrom hrabrost dobro, a takav je i cilj“.

Odgovaram: dvostruk je cilj, naime najbliži i posljednji. Najbliži cilj svakoga djelatnika jest da u drugo uvede sličnost svoga oblika, kao što je cilj vatre koja grije da uvede sličnost svoga toplina u onome koji trpi, a cilj graditelja da uvede sličnost svoga umijeća u tvari. Koje god se dobro iz toga slijedi, ako je namjeravano, može se nazvati udaljenim ciljem djelatnika. Kao što se pak u učinjenim stvarima vanjska tvar uređuje umijećem, tako se i u djelatnim stvarima preko razboritosti uređuju ljudski čini. Tako dakle valja reći da hrabar kao najbliži cilj namjerava da u činu izrazi sličnost svoga habitusa, namjerava naime djelovati u skladu sa sukladnošću svoga habitusa. Udaljeni cilj jest blaženstvo ili Bog.

Odgovor na 1. prigovor: i time je jasno rješenje prigovora. Jer prvi razlog išao je kao da bi sama bit habitusa bila cilj, a ne njegova sličnost u činu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: druga dva pak govore o posljednjem cilju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.