II-II, q. 123, a. 10
Služi li se srdžbom u svom djelovanju
Prigovor 1. Čini se da hrabar čovjek ne seže za srdžbom u svome činu. Nitko naime ne smije kao instrument svoga djelovanja uzeti ono čime se ne može služiti po svojoj volji. No čovjek se ne može služiti srdžbom po svojoj volji, tako da ju, naime, može uzeti kada hoće i odložiti kada hoće, jer, kako Filozof kaže u knjizi De memoria, kada je tjelesna strast pokrivena, ne stišava se odmah kako čovjek hoće. Dakle, hrabar čovjek ne smije uzeti srdžbu za svoje djelovanje.
Prigovor 2. Nadalje, onaj tko je sam po sebi dostatan za nešto učiniti, ne smije u pomoć sebi uzeti ono što je slabije i nesavršenije. No razum je sam po sebi dostatan za izvršenje djela hrabrosti, u kojemu srdžba zakazuje. Odakle Seneka kaže u knjizi De ira: „Razum je sam po sebi dobar ne samo za predviđanje, nego i za izvršenje djela. I što je gluplje nego od srdžbe tražiti zaštitu za ovo, od nesigurne tražiti sigurnu stvar, od nevjerne vjernu, od bolesne zdravu?“ Dakle, hrabrost ne smije uzeti srdžbu.
Prigovor 3. Nadalje, kao što zbog srdžbe neki žešće izvršavaju djela hrabrosti, tako isto i zbog žalosti ili požude, odakle Filozof kaže u III. Ethic. da se „zvijeri zbog žalosti ili boli potiču na opasnosti, a preljubnici zbog požude s mnogo smionosti djeluju“. No hrabrost ne uzima za svoj čin ni žalost ni požudu. Dakle, iz istoga razloga ne smije uzeti ni srdžbu.
Naprotiv, Filozof kaže u III. Ethic. da „jarost surađuje s hrabrima“.
Odgovaram: o srdžbi i ostalim strastima duše, kao što je gore rečeno, drukčije su govorili peripatetici, a drukčije stoičici. Stoičici su naime i srdžbu i sve ostale strasti duše isključivali iz duše mudraca, odnosno krepostan čovjek. Peripatetici pak, kojih je prvak bio Aristoteles, pripisivali su srdžbu i ostale strasti duše kreposnima, ali umjerene razumom. I možda se glede stvari nisu razlikovali, nego samo glede načina govora. Jer peripatetici su sve pokrete osjetnog apetita, kakogod se oni odnosili, nazivali strastima duše, kako je gore ustanovljeno, i budući da se osjetni apetit pokreće zapovijedi razuma u svrhu da surađuje za brže djelovanje, zato su postavljali da i srdžbu i ostale strasti duše kreposni trebaju uzeti, umjerene prema zapovijedi razuma. Stoičici su pak strasti duše nazivali određenim neumjerenim naklonostima osjetnog apetita (odakle su ih nazivali bolestima), i stoga su ih posve odvojili od kreposti. Tako dakle umjerenu srdžbu hrabar čovjek uzima za svoj čin, a ne neumjerenu.
Odgovor na 1. prigovor: srdžba umjerena u skladu s razumom podložna je zapovijedi razuma. Odakle slijedi da se čovjek njome služi po svojoj volji, a ne bi tako bilo kad bi bila neumjerena.
Odgovor na 2. prigovor: razum ne uzima srdžbu za svoj čin kao da od nje prima pomoć, nego zato što se osjetnim apetitom služi kao instrumentom, kao i udovima tijela. Nije pak neprikladno ako je instrument nesavršeniji od glavnoga agensa, poput čekića u odnosu na kovača. Seneka je pak bio sljedbenik stoičika i izravno protiv Aristotela iznosi rečene riječi.
Odgovor na 3. prigovor: budući da hrabrost, kako je rečeno, ima dva čina, naime podnositi i napadati, ona ne uzima srdžbu za čin podnošenja, jer taj čin sam razum po sebi čini, nego za čin napadanja. Za koji više uzima srdžbu nego ostale strasti, jer srdžbi pripada skočiti na stvar koja žalosti, i tako izravno surađuje s hrabrošću u napadanju. Žalost pak, prema vlastitom naravnom shvaćanju, podliježe štetnomu, ali po akcidentu pomaže u napadanju; ili utoliko ukoliko je žalost uzrok srdžbe, kako je gore rečeno; ili utoliko ukoliko se netko izlaže opasnosti kako bi pobjegao od žalosti. Slično i požuda, prema vlastitom naravnom shvaćanju, teži prema dobru koje veseli, čemu se po sebi protivi napadanje opasnosti, ali po akcidentu ponekad pomaže u napadanju, utoliko se naime netko radije odlučuje naići na opasnosti nego li ostati bez onoga što veseli. I zato Filozof kaže u III. Ethic. da se među hrabrostima koje nastaju iz strasti najprirodnijom čini ona koja je po srdžbi, i koja prima izbor i radi čega (naime dužni svršetak), hrabrost (naime, bijaše prava).
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.