II-II, q. 119, a. 2
Je li rasipnost grijeh
Prigovor 1. Čini se da rasipnost nije grijeh. Apostol naime u Posljednjoj poslanici Timoteju kaže: „Korijen svih zala jest pohlepa.“ No ona nije korijen rasipnosti, koja joj se protivi. Dakle, rasipnost nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, apostol u Posljednjoj poslanici Timoteju kaže: „Bogatima ovoga svijeta zapovjedi da lako dijele, da budu darežljivi.“ No to ponajviše čine rasipnici. Dakle, rasipnost nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, rasipnosti pripada preobilovati u davanju i oskudijevati u brizi za bogatstvo. No to ponajviše priliči savršenim muževima koji ispunjavaju ono što Gospodin govori u Mt 6: „Ne budite zabrinuti za sutra“; i u Mt 19: „Prodaj sve što imaš i podaj siromasima.“ Dakle, rasipnost nije grijeh.
Naprotiv, rasipni se sin grdi zbog svoje rasipnosti, Lk 15.
Odgovaram: kao što je rečeno, rasipnost se protivi lakomstvu u suprotnosti preobilja i nedostatka. Sredina se pak kreposti kvari jednim i drugim od ovoga. Nešto je pak poročno i grijeh po tome što kvari dobro kreposti. Preostaje dakle da je rasipnost grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: onu apostolsku riječ neki tumače ne o aktualnoj pohlepi, nego o nekoj habitualnoj pohlepi, a to je požuda istočne napasti, iz koje svi grijesi izviru. Drugi pak kažu da govori o općoj pohlepi s obzirom na bilo koje dobro. I tako je bjelodano da i rasipnost iz pohlepe izvire, jer rasipnik želi postići neko privremeno dobro na neuređen način; bilo da se svidi drugima, bilo barem da udovolji svojoj volji u davanju. No ako tko ispravno razmotri, apostol tu govori, doslovno, o pohlepi za bogatstvom, jer je prije napomenuo: koji se hoće obogatiti, i ostalo. I tako se kaže da je lakomstvo korijen svih zala, ne zato što sva zala uvijek izviru iz lakomstva, nego zato što nema zala koje ponekada ne izreče iz lakomstva. Odakle se i rasipnost ponekada rađa iz lakomstva, kao kada netko rasipnički mnogo troši s namjerom da zadobije naklonost nekih od kojih će primiti bogatstvo.
Odgovor na 2. prigovor: apostol opominje bogate da lako dijele i svoja komuniciraju onako kako priliči. To ne čine rasipnici, jer, kako filozof kaže u IV. Ethic., „njihova davanja nisu dobra, niti radi dobra, niti onako kako priliči, nego ponekada daju mnogo onima koje bi trebalo da budu siromašni, naime glumištima i ulizicama, a dobrima ne bi dali ništa“.
Odgovor na 3. prigovor: prekomjernost rasipnosti ne motri se ponajprije prema količini danoga, nego više utoliko što prelazi ono što je potrebno učiniti. Stoga darežljivac ponekada daje veće stvari nego rasipnik, ako je nužno. Tako dakle treba reći da oni koji s namjerom da slijede Krista daju sve svoje i uklanjaju iz svoga duha svaku brigu za zemaljskim stvarima nisu rasipnici, nego savršeno darežljivi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.