II-II, q. 119, a. 1
Promiče li se rasipnost lakomstvu
Prigovor 1. Čini se da se rasipnost ne protivi lakomstvu. Suprotnosti se naime ne mogu istovremeno nalaziti u istome. No neki su istovremeno rasipni i škrti. Dakle, rasipnost se ne protivi lakomstvu.
Prigovor 2. Nadalje, suprotnosti se nalaze oko istoga. No lakomstvo je, u onoj mjeri u kojoj se protivi darežljivosti, oko nekih strasti kojima je čovjek zahvaćen prema novcu. Rasipnost se pak ne čini biti oko nekih strasti duše, jer nije zahvaćena ni oko novca ni oko bilo čega drugoga sličnoga. Dakle, rasipnost se ne protivi lakomstvu.
Prigovor 3. Nadalje, grijeh ponajprije prima vrstu od svrhe, kao što je gore rečeno. No čini se da se rasipnost uvijek uređuje prema nekoj nedopuštenoj svrsi, radi koje troši svoja dobra, i to ponajprije radi užitaka, stoga se i u Lk 15 za rasipnog sina kaže da je „proćerdao svoje imanje živeći raskalašeno“. Čini se dakle da se rasipnost više protivi umjerenosti i neosjetljivosti nego lakomstvu i darežljivosti.
Naprotiv, filozof u 2. i IV. Ethic. postavlja rasipnost kao suprotnost darežljivosti i škrtosti, koju sada nazivamo lakomstvom.
Odgovaram: u moralnim se stvarima suprotnost poroka jednih prema drugima i prema kreposti promatra u skladu s preobiljem i nedostatkom. Lakomstvo se pak i rasipnost razlikuju u pogledu preobilja i nedostatka na različite načine. Naime, u naklonosti prema bogatstvu lakomac preobiluje, previše ga dužno ljubeći, dok rasipnik oskudijeva, manje nego što je dužno gajeći brigu za nj. Oko vanjskih pak stvari, rasipnosti pripada pretjerivati u davanju, a oskudijevati u zadržavanju i stjecanju, dok lakomstvu pripada obratno, oskudijevati u davanju, a preobilovati u primanju i zadržavanju. Odakle je očito da se rasipnost protivi lakomstvu.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne zabranjuje da u istome postoje suprotnosti s obzirom na različite stvari, ali se ipak nešto više naziva prema onome što je glavno. Kao što je pak u darežljivosti, koja drži sredinu, glavno davanje, kojem se primanje i zadržavanje uređuju; tako se također lakomstvo i rasipnost ponajprije motre s obzirom na davanje. Stoga se onaj tko preobiluje u davanju naziva rasipnikom; onaj pak tko oskudijeva u davanju naziva se lakomcem. Događa se pak ponekada da netko oskudijeva u davanju, a ipak ne pretjeruje u primanju, kako filozof kaže u IV. Ethic.. Slično se također događa da netko pretjeruje u davanju, i po tome je rasipnik; te istovremeno s tim pretjeruje u primanju. Bilo iz neke nužnosti, jer dok preobiluju u davanju, vlastita im dobra oskudijevaju, odakle su prisiljeni neprimjereno stjecati, što pripada lakomstvu. Bilo također zbog neuređenosti duha, jer dok ne daju radi dobra, takoreći prezrevši krepost, ne mare odakle i kako god primaju. I tako nisu rasipni i lakomi po istome.
Odgovor na 2. prigovor: rasipnost se motri oko strasti novca ne kao da u njima preobiluje, nego kao da u njima oskudijeva.
Odgovor na 3. prigovor: rasipnik ne obiluje uvijek u davanju radi užitaka, oko kojih je neumjerenost, nego ponekada iz toga što je tako uređen da ne mari za bogatstvo; a ponekada radi nečega drugoga. Ipak se češće priklanjaju neumjerenostima, tomu što, budući da suvišno troše na druge, također se ne boje trošiti na stvari koje pružaju užitke, kojima više naginje požuda tijela; tomu također što se ne uslađuju u dobru kreposti, nego si traže tjelesne užitke. I otuda je da filozof u IV. Ethic. kaže kako „mnogi rasipnici postaju neumjereni“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.