II-II, q. 118, a. 7
Je li glavni grijeh
Prigovor 1. Čini se da pohlepa nije glavni grijeh. Jer pohlepa se protivi darežljivosti kao sredini, a rasipnosti kao krajnosti. No niti je darežljivost glavna krepost, niti je rasipnost glavni grijeh. Dakle, ni pohlepa se ne smije postaviti kao glavni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, kako je gore rečeno, glavnim se manama nazivaju one koje imaju glavne ciljeve, na koje se usmjeravaju ciljevi drugih mana. No to ne pripada pohlepi, jer bogatstvo nema pojam cilja, nego više pojam onoga što postoji radi cilja, kako se kaže u I. Ethic. Dakle, pohlepa nije glavni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže u Moral. da „pohlepa ponekad nastaje iz uznesenosti, ponekad zbog straha. Dok naime neki smatraju da će im nedostajati ono što je potrebno za trošak, opuštaju um prema pohlepi. Drugi su pak oni koji, dok žele izgledati moćniji, bivaju raspaljeni za hlepenjem za tuđim stvarima“. Dakle, pohlepa više nastaje iz drugih mana nego što je sama glavni grijeh u odnosu na druge.
Naprotiv, Grgur u XXXI Moral. stavlja pohlepu među glavne grijehe.
Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, glavnim grijehom naziva onaj iz kojega drugi nastaju prema razlogu cilja; koji budući da je vrlo poželjan, zbog težnje za njim čovjek pristupa činjenju mnogih stvari, bilo dobrih bilo loših. No najpoželjniji cilj jest blaženstvo ili sreća, koja je krajnji cilj ljudskoga života, kako je gore rečeno. I stoga, što nešto više sudjeluje u uvjetima sreće, to je poželjnije. Jedan je pak od uvjeta sreće da bude po sebi dostatna, inače ne bi umirila težnju kao krajnji cilj. No samodostatnost najviše obećava bogatstvo, kako Boetije kaže u III De Consol. Razlog je tomu što, kako Filozof kaže u V. Ethic., „novcem se služimo kao jamcem za posjedovanje svega“, i u Prop 10 se kaže da se novcu sve pokorava. I stoga je pohlepa, koja se sastoji u težnji za novcem, glavni grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: krepost se usavršava prema razumu, a mana se usavršava prema sklonosti osjetilne težnje. No razum i osjetilna težnja ne odnose se prvenstveno na isti rod. I stoga nije nužno da se glavni grijeh protivi glavnoj kreposti. Stoga, iako darežljivost nije glavna krepost, jer se ne odnosi na glavno dobro razuma; pohlepa je ipak glavni grijeh, jer se odnosi na novac, koji ima neko prvenstvo među osjetilnim dobrima, iz već rečenoga razloga. Rasipnost pak se ne usmjerava na neki prvenstveno poželjan cilj, nego se više čini da proizlazi iz nedostatka razuma. Stoga Filozof kaže u IV. Ethic. da se rasipnik više naziva ispraznim nego zlim.
Odgovor na 2. prigovor: novac se doduše usmjerava na drugo kao na cilj, no ukoliko je koristan za stjecanje svih osjetilnih stvari, na neki način snagom sadrži sve. I stoga ima neku sličnost sa srećom, kao što je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: ništa ne sprječava da glavni grijeh katkad nastane iz nekih drugih, kao što je rečeno, dokle god iz njega obično ponajviše nastaju drugi grijesi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.