Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 118, a. 5

Je li najteži od grijeha

Prigovor 1. Čini se da je pohlepa najveći od grijeha. Jer se kaže u Sir 10: „ništa nije zločestije od pohlepna čovjeka“; a poslije se dodaje: „ništa nije nepravednije nego ljubiti novac, jer takav i svoju dušu ima na prodaju“. I Tulije kaže u I De Offic.: „ništa nije tako uskogrudna duha, i tako malena, kao ljubiti novac“. No to pripada pohlepi. Dakle, pohlepa je najteži od grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, što se neki grijeh više protivi ljubavi, to je teži. No pohlepa se najviše protivi ljubavi, jer Augustin kaže u knjizi Osamdeset i tri pitanja da je „otrov ljubavi požuda“. Dakle, pohlepa je najveći od grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, težini grijeha pripada da je neizlječiv, odakle se i grijeh protiv Duha Svetoga, koji je najteži, naziva neoprostivim. No pohlepa je neizlječiv grijeh, kako kaže Filozof u IV. Ethic. da „starost i svaka nemoć čini nedarežljivima“. Dakle, pohlepa je najteži od grijeha.

Prigovor 4. Nadalje, Apostol kaže u Ef 5 da je pohlepa služenje idolima. No idolopoklonstvo se ubraja među najteže grijehe. Dakle, i pohlepa.

Naprotiv, preljub je teži grijeh nego krađa, kako se navodi u Izr 6. A krađa pripada pohlepi. Dakle, pohlepa nije najteži od grijeha.

Odgovaram: treba reći da se svaki grijeh, po tome samom što je zlo, sastoji u nekom kvarenju ili lišavanju nekog dobra, a ukoliko je svojevoljan, sastoji se u težnji za nekim dobrom. Dvostruko se dakle može promatrati poredak grijeha. Na jedan način, s obzirom na dobro koje se grijehom prezire ili kvari, a što je ono veće, to je grijeh teži. I prema tome, grijeh koji je protiv Boga jest najteži; a ispod njega je grijeh koji je protiv čovjekove osobe; ispod kojega je grijeh koji je protiv vanjskih stvari koje su namijenjene za čovjekovu uporabu, što se čini da pripada pohlepi. Na drugi način može se promatrati stupanj grijeha s obzirom na dobro kojemu se neredovito podlaže ljudska težnja, a što je ono manje, to je grijeh nagrđeniji; jer sramotnije je biti podložen nižem dobru nego višem. No dobro vanjskih stvari najniže je među ljudskim dobrima, jer je manje od dobra tijela; koje je također manje od dobra duše; koje pak nadilazi božansko dobro. I prema tome, grijeh pohlepe, kojim se ljudska težnja podlaže čak i vanjskim stvarima, ima na neki način veću nagrđenost. Budući da se ipak kvarenje ili lišavanje dobra odnosi formalno u grijehu, a okretanje promjenjivom dobru materijalno; težina grijeha mora se više prosuđivati s obzirom na dobro koje se kvari nego s obzirom na dobro kojemu se podlaže težnja. I stoga treba reći da pohlepa nije jednostavno najveći od grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: ti autoriteti govore o pohlepi s obzirom na dobro kojemu se podlaže težnja. Stoga se i u Knjizi Sirahovoj kao razlog dodaje da pohlepan čovjek ima svoju dušu na prodaju, jer naime svoju dušu, to jest život, izlaže opasnostima radi novca, i zato dodaje: „jer je u svojem životu odbacio“, to jest prezreo, „svoju nutrinu“, kako bi naime stekao novac. Tulije također dodaje da je to odlika uskogrudna duha, da naime želi biti podložen novcu.

Odgovor na 2. prigovor: Augustin ondje uzima požudu općenito za bilo koje vremenito dobro, a ne prema onome kako se posebno uzima za pohlepu. Jer požuda za bilo kojim vremenitim dobrom jest otrov ljubavi, ukoliko naime čovjek prezire božansko dobro zbog toga što prianja uz vremenito dobro.

Odgovor na 3. prigovor: na jedan je način neizlječiv grijeh protiv Duha Svetoga, a na drugi pohlepa. Jer grijeh protiv Duha Svetoga neizlječiv je s obzirom na prezir, primjerice jer čovjek prezire ili milosrđe ili božansku pravednost, ili nešto od onoga čime se čovjekovi grijesi liječe. I stoga takva neizlječivost pripada većoj težini grijeha. Pohlepa pak ima neizlječivost s obzirom na ljudski nedostatak, prema kojemu naime ljudska narav uvijek ide, jer što je netko više u nedostatku, to više treba pomoć vanjskih stvari, i stoga više zapada u pohlepu. Stoga se po takvoj neizlječivosti ne pokazuje da je grijeh teži, nego je na neki način po tome opasniji.

Odgovor na 4. prigovor: pohlepa se uspoređuje s idolopoklonstvom po nekoj sličnosti koju ima s njim, jer kao što se idolopoklonik podlaže vanjskom stvorenju, tako se podlaže i pohlepan čovjek. Ipak ne na isti način, nego se idolopoklonik podlaže vanjskom stvorenju kako bi mu iskazao božansko štovanje; a pohlepan se čovjek podlaže vanjskom stvorenju neumjereno ga želeći za uporabu, a ne za štovanje. I stoga nije nužno da pohlepa ima toliku težinu koliku ima idolopoklonstvo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.