Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 117, a. 5

Je li darežljivost dio pravednosti

Prigovor 1. Čini se da darežljivost nije dio pravednosti. Pravednost se naime odnosi na dug. No što je nešto više dugovano, to se manje darežljivo daje. Dakle, darežljivost nije dio pravednosti, nego joj se protivi.

Prigovor 2. Nadalje, pravednost je oko djelovanja, kao što je gore rečeno. Darežljivost je pak prvenstveno oko ljubavi i požude novca, što su strasti. Dakle, čini se da darežljivost više pripada umjerenosti nego pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, darežljivosti pripada prvenstveno prikladno davati, kao što je rečeno. No prikladno davati pripada dobročinstvu i milosrđu, koji pripadaju ljubavi, kao što je gore rečeno. Dakle, darežljivost je više dio ljubavi nego pravednosti.

Naprotiv, Ambrozije kaže u I de Offic., „pravednost se odnosi na zajednicu ljudskoga roda. Ustrojstvo se naime zajednice dijeli na dva dijela, pravednost i dobročinstvo, koje nazivaju i darežljivošću ili dobrostivošću“. Dakle, darežljivost pripada pravednosti.

Odgovaram: treba reći da darežljivost nije vrsta pravednosti, jer pravednost pruža drugome ono što je njegovo, a darežljivost pruža ono što je njezino vlastito. Ipak, ima neku sličnost s pravednošću u dvjema stvarima. Prvo naime, jer je prvenstveno usmjerena prema drugome, kao i pravednost. Drugo, jer je oko izvanjskih stvari, kao i pravednost, premda prema drugom pojmu, kao što je rečeno. I stoga neki postavljaju darežljivost kao dio pravednosti, kao krepost koja joj je pridružena kao glavnoj.

Odgovor na 1. prigovor: darežljivost, iako ne pazi na zakonski dug, na koji pazi pravednost, pazi ipak na neki moralni dug, koji se promatra iz njezine vlastite doličnosti, a ne po tome što bi tko bio obvezan drugome. Otuda ona ima najmanje od pojma duga.

Odgovor na 2. prigovor: umjerenost je oko požuda tjelesnih užitaka. Požuda pak novca, i užitak, nije tjelesna, nego više duševna. Otuda darežljivost ne pripada u pravom smislu umjerenosti.

Odgovor na 3. prigovor: davanje dobročinitelja i milosrdnika proizlazi iz toga što je čovjek na neki način raspoložen prema onome komu daje. I stoga takvo davanje pripada ljubavi ili prijateljstvu. No davanje darežljivosti proizlazi iz toga što je darovatelj na neki način raspoložen prema novcu, ukoliko ga ne želi niti ljubi. Otuda također daje ne samo prijateljima, nego i nepoznatima, kada treba. Otuda ne pripada ljubavi, nego više pravednosti, koja je oko izvanjskih stvari.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.