II-II, q. 117, a. 6
O njezinoj usporedbi s drugim krepostima
Prigovor 1. Čini se da je darežljivost najveća od kreposti. Jer svaka je čovjekova krepost neka sličnost božanskoj dobroti. A po darežljivosti se čovjek najviše suobličuje Bogu, „koji svima daje obilno i ne prigovara“, kako se kaže u Jak. Dakle, darežljivost je najveća od kreposti.
Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu u VI De Trin., „u onome što nije veliko masom, isto je biti veći što i bolji“. No pojam dobrote čini se da najviše pripada darežljivosti, jer dobro je ono što se širi, kako je jasno po Dioniziju u IV. poglavlju De div. nom. Stoga i Ambrozije kaže u I De Offic. da „pravednost drži strogost, a darežljivost dobrotu“. Dakle, darežljivost je najveća od kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, ljudi se časte i ljube zbog kreposti. Ali Boetije kaže u knjizi De Consolat.: „širokogrudnost najviše čini slavnima“. I Filozof kaže u IV. Ethic. da se „među kreposnima najviše ljube darežljivi“. Dakle, darežljivost je najveća od kreposti.
Naprotiv, Ambrozije kaže u I De Offic. da „se pravednost čini uzvišenijom od darežljivosti, ali darežljivost ugodnijom“. Filozof također kaže u I. Rhetoric. da se „hrabri i pravedni najviše časte, a nakon njih darežljivi“.
Odgovaram: treba reći da svaka krepost teži nekom dobru. Stoga, što neka krepost teži boljem dobru, to je bolja. Darežljivost pak teži nekom dobru dvostruko: na jedan način, prvenstveno i po sebi; na drugi način, posljedično. Prvenstveno i po sebi teži usmjeravanju vlastitog nagnuća oko posjedovanja i uporabe novca. I tako se, prema tome, darežljivosti pretpostavlja i umjerenost, koja obuzdava požude i užitke koji se odnose na vlastito tijelo; i hrabrost i pravednost, koje se na neki način usmjeravaju na zajedničko dobro, jedna u vrijeme mira, druga u vrijeme rata; a svima se pretpostavljaju kreposti koje usmjeravaju na božansko dobro. Jer božansko dobro nadilazi svako ljudsko dobro; a među ljudskim dobrima javno dobro nadilazi privatno dobro; među kojima pak dobro tijela nadilazi dobro vanjskih stvari. Na drugi način darežljivost se usmjerava na neko dobro posljedično. I prema tome, darežljivost se usmjerava na sva spomenuta dobra, jer iz toga što čovjek nije ljubitelj novca, slijedi da se njime lako služi i za samoga sebe, i za korist drugih, i na slavu Božju. I prema tome, ona ima neku izvrsnost po tome što je korisna za mnoge stvari. Budući da se ipak svaka stvar više prosuđuje prema onome što joj pripada prvenstveno i po sebi nego prema onome što se odnosi posljedično, stoga treba reći da darežljivost nije najveća krepost.
Odgovor na 1. prigovor: božansko davanje proizlazi iz toga što ljubi ljude kojima daje, a ne iz toga što bi bio privržen onome što daje. I zato se čini da ono više pripada ljubavi, koja je najveća od kreposti, nego darežljivosti.
Odgovor na 2. prigovor: svaka krepost sudjeluje u pojmu dobra s obzirom na odašiljanje vlastitoga čina. A čini nekih drugih kreposti bolji su od novca koji darežljivac daje.
Odgovor na 3. prigovor: darežljivi se najviše ljube, i to ne prijateljstvom iz čestitosti, kao da bi bili bolji, nego prijateljstvom iz koristi, jer su korisniji u vanjskim dobrima koja ljudi općenito najviše žele. I također se iz istog razloga čine slavnima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.