II-II, q. 117, a. 4
Pripada li joj više davati nego primati
Prigovor 1. Čini se da darežljivcu ne pripada ponajviše davati. Darežljivost naime usmjeruje razboritost, kao i svaku drugu moralnu krepost. No čini se da razboritosti ponajviše pripada čuvati bogatstvo, odakle i Filozof kaže u IV. Ethic. da „oni koji nisu stekli novac, nego su ga primili stečenog od drugih, darežljivije ga troše, jer su neiskusni u oskudici“. Dakle, čini se da davanje ne pripada ponajviše darežljivosti.
Prigovor 2. Nadalje, zbog onoga što netko ponajviše namjerava, nitko se ne žalosti, niti od toga odustaje. No darežljivac se katkad žalosti zbog onoga što je dao, a i ne daje svima, kako se kaže u IV. Ethic. Dakle, darežljivcu ne pripada ponajviše davati.
Prigovor 3. Nadalje, za ispunjenje onoga što tko ponajviše namjerava, čovjek se služi načinima kojima može. No darežljivac nije sklon traženju, kako Filozof kaže u IV. Ethic., iako bi time mogao sebi pripraviti mogućnost darivanja drugima. Dakle, čini se da on ponajviše ne smjera na davanje.
Prigovor 4. Nadalje, čovjek je više obvezan brinuti se za sebe nego za druge. No trošeći nešto brine se za sebe, a dajući brine se za druge. Dakle, darežljivcu više pripada trošiti nego davati.
Naprotiv, Filozof kaže u IV. Ethic. da je „darežljivcu vlastito obilovati u davanju“.
Odgovaram: treba reći da je darežljivcu vlastito služiti se novcem. Uporaba pak novca sastoji se u njegovu davanju, jer stjecanje novca više nalikuje nastajanju nego uporabi; a čuvanje novca, ukoliko se usmjeruje prema mogućnosti uporabe, nalikuje habitusu. Davanje pak neke stvari, što se dalje vrši, to proizlazi iz veće moći, kao što je jasno kod onoga što se baca. I stoga iz veće kreposti proizlazi da netko daje novac darujući ga drugima, nego trošeći ga na sebe samoga. Vlastito je pak kreposti da prvenstveno teži onome što je savršenije, jer krepost je neko savršenstvo, kako se kaže u VII. Physic. I stoga se darežljivac ponajviše hvali zbog davanja.
Odgovor na 1. prigovor: razboritosti pripada čuvati novac da se ne ukrade ili beskorisno potroši. No korisno ga trošiti nije stvar manje razboritosti nego korisno ga čuvati, nego veće, jer više toga treba uočiti oko uporabe stvari, koja nalikuje gibanju, nego oko čuvanja, koje nalikuje mirovanju. A to što oni koji su primili novac stečen od drugih darežljivije troše, kao neiskusni u oskudici, kad bi samo zbog tog neiskustva darežljivo trošili, ne bi imali krepost darežljivosti. No katkad se takvo neiskustvo odnosi samo kao uklanjanje zapreke darežljivosti, tako da spremnije darežljivo djeluju. Strah naime od oskudice, koji proizlazi iz njezina iskustva, katkad sprječava one koji su stekli novac da ga troše djelujući darežljivo. A slično je i s ljubavlju kojom ga ljube kao vlastito djelo, kako Filozof kaže u IV. Ethic.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je rečeno, darežljivosti pripada prikladno se služiti novcem, a dosljedno tome i prikladno davati, što je neka uporaba novca. Svaka se pak krepost žalosti zbog onoga što je protivno njezinu činu, i izbjegava njegove zapreke. Onome pak što je prikladno davati protive se dvije stvari, naime ne dati ono što je prikladno dati, i dati nešto neprikladno. Otuda se zbog obojega žalosti darežljivac, ali zbog prvoga više, jer se više protivi vlastitom činu. I stoga također ne daje svima, jer bi se njegov čin spriječio kad bi davao bilo kome; ne bi naime imao odakle davati drugima, kojima davati priliči.
Odgovor na 3. prigovor: davati i primati odnose se kao djelovati i trpjeti. Nije pak isto načelo djelovanja i trpljenja. Otuda, budući da je darežljivost načelo davanja, ne pripada darežljivcu da bude spreman primati, a još mnogo manje tražiti. No on usmjeruje prema davanju neke stvari prema prikladnosti darežljivosti, naime plodove vlastitih posjeda; koje brižno pribavlja kako bi se njima darežljivo služio.
Odgovor na 4. prigovor: trošenju na samoga sebe naginje narav. Otuda to da netko novac obilno daje drugima, pripada vlastito kreposti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.