II-II, q. 117, a. 3
O njezinu činu
Prigovor 1. Čini se da služenje novcem nije čin darežljivosti. Različite naime kreposti imaju različite čine. No služiti se novcem priliči i drugim krepostima, kao što su pravednost i veličajnost. Dakle, to nije vlastiti čin darežljivosti.
Prigovor 2. Nadalje, darežljivcu ne pripada samo davati, nego i primati i čuvati. No primanje i čuvanje, čini se, ne pripadaju uporabi novca. Dakle, neprikladno se vlastitim činom darežljivosti naziva uporaba novca.
Prigovor 3. Nadalje, uporaba novca ne sastoji se samo u tome da se novac daje, nego i u tome da se troši. No trošenje novca odnosi se na samoga onoga koji troši, te se tako ne čini da je to čin darežljivosti, jer Seneka kaže u V de Benefic., „nitko nije darežljiv po tome što daruje sebi“. Dakle, ne pripada svaka uporaba novca darežljivosti.
Naprotiv, Filozof kaže u IV. Ethic., „svakom se stvari najbolje služi onaj tko ima krepost s obzirom na pojedino. Bogatstvom će se dakle najbolje služiti onaj tko ima krepost s obzirom na novac“. A taj je darežljivac. Dakle, dobra uporaba novca čin je darežljivosti.
Odgovaram: treba reći da se vrsta čina uzima iz predmeta, kao što je gore rečeno. Predmet pak ili tvar darežljivosti jest novac, i sve što se novcem može mjeriti, kao što je rečeno. I budući da se svaka krepost prikladno odnosi prema svome predmetu, slijedi da je, budući da je darežljivost krepost, njezin čin razmjeran novcu. Novac pak potpada pod pojam korisnih dobara, jer su sva izvanjska dobra usmjerena na čovjekovu uporabu. I stoga je vlastiti čin darežljivosti služiti se novcem ili bogatstvom.
Odgovor na 1. prigovor: darežljivosti pripada dobro se služiti bogatstvom ukoliko je ono takvo, zbog toga što je bogatstvo vlastita tvar darežljivosti. Pravednosti pak pripada služiti se bogatstvom prema drugom pojmu, naime prema pojmu duga, ukoliko se naime izvanjska stvar duguje drugome. Veličajnosti pak pripada služiti se bogatstvom prema nekom posebnom pojmu, to jest ukoliko se ono uzima za dovršenje nekog velikog djela. Otuda se i veličajnost na neki način odnosi prema darežljivosti s nekim dodatkom, kao što će se reći u nastavku.
Odgovor na 2. prigovor: kreposniku pripada ne samo prikladno se služiti svojom tvari ili oruđem, nego i pripravljati prilike za dobro služenje, kao što hrabrosti vojnika pripada ne samo isukati mač na neprijatelje, nego i naoštriti mač i čuvati ga u koricama. Tako i darežljivosti pripada ne samo služiti se novcem, nego ga i pripravljati i čuvati za prikladnu uporabu.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, bliska tvar darežljivosti jesu unutarnje strasti prema kojima je čovjek raspoložen prema novcu. I stoga darežljivosti ponajviše pripada da čovjeka zbog neuredne privrženosti novcu ništa ne spriječi u bilo kojoj njegovoj dužnoj uporabi. Dvostruka je pak uporaba novca: jedna prema samome sebi, koja se čini da pripada troškovima ili izdacima; a druga kojom se tko služi prema drugima, što pripada darivanjima. I stoga darežljivcu pripada da ni zbog neumjerene ljubavi prema novcu ne bude spriječen u prikladnim izdacima, niti u prikladnim darivanjima. Otuda se darežljivost sastoji u darivanjima i troškovima, prema Filozofu u IV. Ethic. Senekine pak riječi treba razumjeti o darežljivosti ukoliko se ona odnosi na darivanja. Ne naziva se naime netko darežljivim po tome što sebi nešto daruje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.