II-II, q. 111, a. 2
Je li licemjerje pretvaranje
Prigovor 1. Čini se da licemjerje nije isto što i pretvaranje. Pretvaranje se naime sastoji u nekoj laži djelâ. No licemjerje može postojati čak i ako tko izvana pokazuje ono što iznutra čini, prema onome u Mt 6: „Kada činiš milostinju, ne trubi pred sobom, kako licemjeri čine“. Dakle, licemjerje nije isto što i pretvaranje.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže, u XXXI. knjizi Moralia: „Neki su koji i odjeću svetosti drže, a zaslugu savršenosti ne mogu izvršiti. Za ove nikako ne treba vjerovati da trče u broj licemjera, jer je jedno iz slabosti, a drugo iz pakosti griješiti“. No oni koji drže odjeću svetosti a zaslugu savršenosti ne izvršuju jesu varalice, jer vanjska odjeća svetosti označava djela savršenosti. Nije dakle pretvaranje isto što i licemjerje.
Prigovor 3. Nadalje, licemjerje se sastoji u samoj namjeri, kaže naime Gospodin o licemjerima, Mt 23, da „sva svoja djela čine da ih vide ljudi“; a Grgur kaže, u XXXI. knjizi Moralia, da „nikada što čine, nego kako o bilo kojem djelovanju mogu ugoditi ljudima, razmatraju“. No pretvaranje se ne sastoji u samoj namjeri, nego u vanjskome djelovanju, odakle na ono u Job 36: „Varalice i podmukli izazivaju gnjev Božji“, Glosa kaže da „varalica jedno pretvara, a drugo čini: čistoću ističe, a raspusnost slijedi; razmeće se siromaštvom, a novčarku puni“. Dakle, licemjerje nije isto što i pretvaranje.
Naprotiv, Izidor kaže, u knjizi Etymologiae: „Licemjer se s grčkoga govora na latinski prevodi varalica (simulator), koji, dok je unutra zao, dobrim se javno pokazuje, hypo naime lažno, a crisis sud znači“.
Odgovaram: kako Izidor na istome mjestu kaže: „Ime licemjera preuzeto je od prikaza onih koji u predstavama pokrivena lica hode, šarajući lice različitom bojom da bi do boje osobe koju hine došli, čas u liku muškarca, čas u liku žene, da bi u igrama puk prevarili“. Zato Augustin kaže, u knjizi De sermone Domini in monte, da „kao što licemjeri varalice drugih osoba, glume uloge onoga što nisu (jer onaj tko glumi ulogu Agamemnona, nije uistinu on sam, nego ga hini); tako u Crkvama i u svemu ljudskome životu tko god želi izgledati ono što nije, licemjer je, hini se naime pravednim, a ne pokazuje se“. Tako valja reći da je licemjerje pretvaranje, ali ne svako pretvaranje, nego samo ono kojim tko hini osobu drugoga; kao kada grješnik hini osobu pravednika.
Odgovor na 1. prigovor: vanjsko djelo naravno označava namjeru. Kada dakle netko po dobrim djelima koja čini, koja po svojemu rodu pripadaju Božjoj službi, ne traži ugoditi Bogu, nego ljudima, hini ispravnu namjeru, koju nema. Zato Grgur kaže, u XXXI. knjizi Moralia, da „licemjeri po Božjim stvarima služe namjeri svijeta, jer i po samim djelima za koja pokazuju da ih sveto čine, ne traže obraćenje ljudi, nego povjetarce naklonosti“. I tako lažljivo hine ispravnu namjeru, koju nemaju, premda ne hine neko ispravno djelo koje ne čine.
Odgovor na 2. prigovor: odjeća svetosti, na primjer redovništva ili kleričkoga staleža, označava stanje kojim se tko obvezuje na djela savršenosti. I zato kada tko odjeću svetosti preuzima namjeravajući se k stanju savršenosti prenijeti, ako zbog slabosti posustane, nije varalica ili licemjer, jer nije dužan očitovati svoj grijeh odlaganjem odjeće svetosti. Ako bi pak zato odjeću svetosti preuzeo da se pravednim razmeće, bio bi licemjer i varalica.
Odgovor na 3. prigovor: u pretvaranju, kao u laži, dvije su stvari: jedna doduše kao znak, a druga kao označeno. Zla se dakle namjera u licemjerju razmatra kao označeno, koje ne odgovara znaku. Vanjske pak bilo riječi bilo djela, ili ma koje osjetilne stvari, razmatraju se u svakome pretvaranju i laži kao znakovi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.