II-II, q. 111, a. 1
Je li svako pretvaranje grijeh
Prigovor 1. Čini se da nije svako pretvaranje grijeh. Kaže se naime u Lk 24 da se Gospodin činio da ide dalje. A Ambrozije kaže o Abrahamu, u knjizi De patriarchis, da je vješto govorio sa slugama kada je rekao, Post 22: „Ja i dječak, pošto onamo požurimo, nakon što se poklonimo, vratit ćemo se k vama“. Hiniti pak i vješto govoriti pripada pretvaranju. Ne valja pak reći da je u Kristu i u Abrahamu bio grijeh. Dakle, nije svako pretvaranje grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nijedan grijeh nije koristan. No kako Jeronim kaže: „Korisnomu pretvaranju, i u pravo vrijeme preuzetome, neka nas Jehu, kralj Izraela, pouči primjerom, koji je pobio Baalove svećenike hineći se“ da idole želi štovati, kako se nalazi u 2 Kr 10. „I David promijeni lice svoje pred Akišem, kraljem Gata“, kako se nalazi u 1 Sam 21. Dakle, nije svako pretvaranje grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, dobro je zlu protivno. Ako je dakle hiniti dobro zlo, hiniti zlo bit će dobro.
Prigovor 4. Nadalje, u Iz 3, protiv nekih se kaže: „Grijeh svoj kao Sodoma razglasiše, i ne sakriše ga“. No sakriti grijeh pripada pretvaranju. Dakle, ne poslužiti se pretvaranjem katkad je prijekorno. Izbjeći pak grijeh nikada nije prijekorno. Dakle, pretvaranje nije uvijek grijeh.
Naprotiv, u Iz 16, na ono: „Za tri godine...“ itd., Glosa kaže: „U usporedbi dvaju zala, lakše je otvoreno griješiti nego svetost hiniti“. No otvoreno griješiti uvijek je grijeh. Dakle, pretvaranje je uvijek grijeh.
Odgovaram: kako je rečeno, k kreposti istinitosti pripada da se tko takvim izvana pokazuje po vanjskim znakovima kakav jest. Vanjski pak znakovi nisu samo riječi, nego također i djela. Kao što se dakle istini opire to što tko vanjskim riječima označava drukčije nego što ima u sebi, što pripada laži; tako se također istini opire to što tko nekim znakovima djela ili stvari označava o sebi nešto protivno onomu što je u njemu, što se vlastito naziva pretvaranjem. Zato je pretvaranje vlastito neka laž koja se sastoji u vanjskim znakovima djela. Nije pak važno laže li tko riječju, ili bilo kojim drugim djelom, kako je gore rečeno. Zato, budući da je svaka laž grijeh, kako je gore izloženo, dosljedno je također da je svako pretvaranje grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin kaže, u knjizi De quaestionibus Evangeliorum: „Nije sve što hinimo laž. Nego kada ono hinimo što ništa ne označava, tada je laž; kada se pak naše hinjenje odnosi na neko označavanje, nije laž, nego neka slika istine“. I dodaje primjer o slikovitim izričajima, u kojima se hini neka stvar ne da bi se tvrdilo da tako jest, nego je iznosimo kao sliku drugoga što želimo ustvrditi. Tako se dakle Gospodin činio da ide dalje, jer je prilagodio svoje kretanje kao onaj koji želi ići dalje, radi slikovitoga označavanja nečega, naime da je sam od njihove vjere daleko bio, kako Grgur kaže; ili, kako Augustin kaže, zato što, budući da je imao dalje otići uzlazeći na nebo, po gostoljubivosti je na neki način bio zadržan na zemlji. Abraham je također slikovito govorio. Zato Ambrozije kaže o Abrahamu da je „prorokovao što nije znao. Sam je naime nakanio vratiti se, pošto žrtvuje sina, ali je Gospodin po njegovim ustima govorio što je pripremao“. Zato je bjelodano da se nijedan nije pretvarao.
Odgovor na 2. prigovor: Jeronim u širem smislu rabi ime pretvaranja za bilo koje hinjenje. Promjena pak lica Davidova bila je slikovito hinjenje, kako Glosa tumači u naslovu onoga Psalma: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba“. Pretvaranje pak Jehuovo nije nužno ispričati od grijeha ili laži, jer je bio zao, kao onaj koji nije odstupio od Jeroboamova idolopoklonstva. Hvali se ipak i vremenito nagrađuje od Boga, ne za pretvaranje, nego za revnost kojom je uništio štovanje Baala.
Odgovor na 3. prigovor: neki kažu da se nitko ne može hiniti da je zao, jer se po dobrim djelima nitko ne hini zlim; ako pak zla djela čini, zao jest. No taj razlog ne primorava. Može se naime netko hiniti zlim po djelima koja u sebi nisu zla, ali imaju neku sliku zla. Pa ipak samo je pretvaranje zlo: kako s razloga laži; tako i s razloga sablazni. I premda po tome postaje zao, ne biva ipak zao onom zloćom koju hini. I budući da je samo pretvaranje po sebi zlo, a ne s razloga onoga o čemu jest; bilo da je o dobru bilo o zlu, grijeh je.
Odgovor na 4. prigovor: kao što tko riječju laže kada označava što nije, a ne kada šuti što jest, što je katkad dopušteno; tako je također pretvaranje kada tko vanjskim znakovima djela ili stvari označava nešto što nije, a ne ako tko propusti označiti što jest. Zato netko može svoj grijeh sakriti bez pretvaranja. I prema tomu valja razumjeti što Jeronim na istome mjestu kaže, da je „drugi lijek poslije brodoloma grijeh sakriti“, da naime odande drugima sablazan ne nastane.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.