II-II, q. 110, a. 3
Je li laž uvijek grijeh
Prigovor 1. Čini se da nije svaka laž grijeh. Bjelodano je naime da evanđelisti pišući evanđelje nisu sagriješili. Čini se ipak da su nešto lažno rekli, jer riječi Kristove, i također drugih, često je drukčije jedan a drukčije drugi prenio; odakle se čini da je jedan od njih rekao laž. Nije dakle svaka laž grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nitko se od Boga ne nagrađuje za grijeh. No babice u Egiptu nagrađene su od Boga zbog laži, kaže se naime u Izl 1 da „sagradi im Bog domove“. Dakle, laž nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, djela se svetaca pripovijedaju u Svetome pismu za pouku ljudskoga života. No o nekim nadasve svetim muževima čita se da su lagali, kao što se čita u Post 12 i 20 da je Abraham rekao o svojoj ženi da je njegova sestra. Jakov je također lagao govoreći da je on Ezav, pa je ipak blagoslov postigao, kako se nalazi u Post 27. Judita se također hvali, koja je ipak Holofernu lagala. Nije dakle svaka laž grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, manje zlo valja izabrati da se izbjegne veće zlo, kao što liječnik odsijeca ud da se ne pokvari cijelo tijelo. No manja je šteta da netko stvori lažno mišljenje u umu nekoga nego da tko ubije ili bude ubijen. Dakle, dopušteno može čovjek lagati da jednoga sačuva od ubojstva, a drugoga sačuva od smrti.
Prigovor 5. Nadalje, laž je ako tko ne ispuni što je obećao. No ne moraju se sva obećanja ispuniti, kaže naime Izidor: „U zlim obećanjima raskini vjernost“. Dakle, ne treba se svaka laž izbjegavati.
Prigovor 6. Nadalje, čini se da je laž stoga grijeh jer po njoj čovjek vara bližnjega, odakle Augustin kaže, u knjizi Contra mendacium: „Tko god pomisli da postoji neki rod laži koji nije grijeh, sam sebe sramotno vara, kada se poštenim varalicom drugih smatra“. No nije svaka laž uzrok prijevare, jer se šaljivom laži nitko ne vara. Ne govore se naime zato takve laži da bi im se vjerovalo, nego samo radi naslade, odakle se i hiperbolični izričaji katkad također u Svetome pismu nalaze. Nije dakle svaka laž grijeh.
Naprotiv, kaže se u Sir 7: „Nemoj htjeti slagati nikakvu laž“.
Odgovaram: ono što je po sebi zlo po rodu, ni na koji način ne može biti dobro i dopušteno, jer zato da bi nešto bilo dobro, traži se da se sve ispravno stječe; dobro je naime iz cjelovita uzroka, a zlo je iz pojedinačnih nedostataka, kako Dionizije kaže, u IV. poglavlju De divinis nominibus. Laž je pak zlo po rodu. Ona je naime čin koji pada na nedoličnu tvar, jer budući da su glasovi naravno znakovi pojmova, nenaravno je i nedolično da tko glasom označava ono što nema u umu. Zato Filozof kaže, u IV. knjizi Ethicorum, da je „laž po sebi opaka i valja je bježati, a istina je i dobra i hvalevrijedna“. Zato je svaka laž grijeh, kao što također Augustin tvrdi, u knjizi Contra mendacium.
Odgovor na 1. prigovor: niti u evanđelju, niti u bilo kojem kanonskom Pismu nije dopušteno smatrati da se išta lažno tvrdi, niti da su njihovi pisci rekli laž, jer bi propala sigurnost vjere, koja se na autoritet Svetoga pisma oslanja. U tome pak što se u evanđelju, i u drugim svetim Pismima, riječi nekih različito navode, nema laži. Zato Augustin kaže, u knjizi De consensu Evangelistarum: „Ni na koji način ne smatra da se treba mučiti onaj tko razborito shvaća da su same misli nužne za spoznaju istine, ma kojim riječima bile razjašnjene. I u tome se vidi“, kako na istome mjestu dodaje, „da ne trebamo smatrati da itko laže ako, dok se više njih prisjeća stvari koju su čuli ili vidjeli, ne na isti način i istim riječima ista stvar bude označena“.
Odgovor na 2. prigovor: babice nisu nagrađene za laž, nego za strah Božji i dobrohotnost, iz koje je proizišla laž. Zato se znakovito kaže u Izl 1: „I jer su se babice bojale Boga, sagradi im domove“. Laž pak koja je poslije uslijedila nije bila zaslužna.
Odgovor na 3. prigovor: u Svetome se pismu, kako Augustin kaže, navode djela nekih kao primjeri savršene kreposti, o kojima ne valja smatrati da su lagali. Ako se ipak što u njihovim riječima pojavi što bi se činilo lažima, valja razumjeti da su slikovito i proročki rečene. Zato Augustin kaže, u knjizi Contra mendacium: „Treba vjerovati da su oni ljudi koji se u proročkim vremenima spominju kao dostojni autoriteta, sve što je napisano o njima proročki činili i govorili“. Abraham ipak, kako Augustin kaže, u Quaestiones super Genesim, govoreći da je Sara njegova sestra, htio je da se istina sakrije, a ne da se laž rekne, sestrom se naime naziva jer je kći bratova bila. Zato i sam Abraham kaže, Post 20: „Uistinu je sestra moja, kći oca moga, a ne kći majke moje“, jer mu je naime s očeve strane pripadala. Jakov je pak otajstveno rekao da je on Ezav, prvorođenac Izakov, jer su mu naime njegova prvaštva po pravu pripadala. Poslužio se pak ovim načinom govora po duhu proroštva, radi označavanja otajstva, jer je naime manji narod, to jest poganski, imao biti postavljen na mjesto prvorođenca, to jest na mjesto Židova. Neki se pak hvale u Pismu ne zbog savršene kreposti, nego zbog nekoga nagnuća kreposti, jer se naime u njima pokazivao neki hvalevrijedan osjećaj, iz kojega su bili pokrenuti na činjenje nekih nedoličnih stvari. I na taj se način Judita hvali, ne zato što je lagala Holofernu, nego zbog osjećaja koji je imala prema spasenju naroda, za koji se opasnostima izložila. Premda se također može reći da njezine riječi imaju istinu prema nekome otajstvenom shvaćanju.
Odgovor na 4. prigovor: laž nema pojam grijeha samo iz štete koju nanosi bližnjemu, nego iz svoje neurednosti, kako je rečeno. Nije pak dopušteno nekom nedopuštenom neurednošću poslužiti se radi sprječavanja šteta i nedostataka drugih, kao što nije dopušteno krasti zato da bi čovjek milostinju dijelio (osim možda u slučaju nužde, u kojemu je sve zajedničko). I zato nije dopušteno laž reći zato da bi netko drugoga od bilo koje opasnosti oslobodio. Dopušteno je ipak istinu skriti razborito pod nekim pretvaranjem, kako Augustin kaže, Contra mendacium.
Odgovor na 5. prigovor: onaj tko nešto obećava, ako ima nakanu činiti što obećava, ne laže, jer ne govori protiv onoga što nosi u umu. Ako pak ne učini što je obećao, tada se čini da nevjerno postupa po tome što nakanu mijenja. Može se ipak ispričati iz dvoga. Na jedan način, ako je obećao ono što je očito nedopušteno, jer je obećavajući sagriješio, a mijenjajući nakanu dobro čini. Na drugi način, ako su se promijenile okolnosti osoba i poslova. Jer kako Seneka kaže, u knjizi De beneficiis, zato da bi čovjek bio dužan učiniti što je obećao, traži se da sve nepromijenjeno ostane, inače niti je bio lažac u obećavanju, jer je obećao što je imao u umu, s podrazumijevanim dužnim okolnostima; niti je pak nevjeran ne ispunjavajući što je obećao, jer iste okolnosti ne postoje. Zato niti Apostol nije lagao, koji nije išao u Korint, kamo je obećao da će ići, kako se kaže u 2 Kor 1, i to zbog zapreka koje su nadošle.
Odgovor na 6. prigovor: neko se djelovanje može promatrati na dva načina: na jedan način, po sebi samome; na drugi način, s obzirom na onoga koji djeluje. Šaljiva dakle laž iz samoga roda djela ima pojam varanja, premda se iz namjere onoga koji govori ne govori radi varanja, niti vara iz načina govora. Niti je slično glede hiperboličnih ili bilo kojih slikovitih izričaja koji se u Svetome pismu nalaze, jer, kako Augustin kaže, u knjizi Contra mendacium: „Što god se slikovito čini ili govori, nije laž. Svaka se naime tvrdnja prema onome što tvrdi ima odnositi, a sve što je slikovito ili učinjeno ili rečeno ovo tvrdi što označava onima kojima je radi razumijevanja izrečeno“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.