II-II, q. 110, a. 4
Je li uvijek smrtni grijeh
Prigovor 1. Čini se da je svaka laž smrtni grijeh. Kaže se naime u Psalmu: „Uništit ćeš sve koji govore laž“, i u Mudr 1: „Usta koja lažu ubijaju dušu“. No propast i smrt duše ne biva osim po smrtnome grijehu. Dakle, svaka je laž smrtni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, sve što je protiv zapovijedi Dekaloga jest smrtni grijeh. No laž je protiv ove zapovijedi Dekaloga: „Ne reci lažna svjedočanstva“. Dakle, svaka je laž smrtni grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže, u I. knjizi De doctrina christiana: „Nitko lažući, u onome što laže, ne čuva vjeru, jer to doista hoće, da onaj komu laže vjeru u njega ima, koju ipak njemu lažući ne čuva. Svaki je pak kršitelj vjere nepravednik“. Nitko se pak ne naziva kršiteljem vjere ili nepravednikom zbog lakoga grijeha. Dakle, nijedna laž nije laki grijeh.
Prigovor 4. Nadalje, vječna se nagrada ne gubi osim zbog smrtnoga grijeha. No zbog laži gubi se vječna nagrada, zamijenjena za vremenitu, kaže naime Grgur da se „u nagrađivanju babica spoznaje što krivnja laži zaslužuje. Jer nagrada njihove dobrohotnosti, koja im se mogla u vječnome životu podijeliti, zbog prethodne krivnje laži, k zemaljskoj je nagradi skrenuta“. Dakle, i uslužna laž, kakva je bila babica, koja se čini najlakšom, jest smrtni grijeh.
Prigovor 5. Nadalje, Augustin kaže, u knjizi Contra mendacium, da je „zapovijed savršenih uopće ne samo ne lagati, nego niti htjeti lagati“. No raditi protiv zapovijedi jest smrtni grijeh. Dakle, svaka je laž savršenih smrtni grijeh. Po jednakom dakle razlogu i bilo kojih drugih, inače bi bili u gorem stanju.
Naprotiv, Augustin kaže, na Ps 5: „Dva su roda laži u kojima nije velika krivnja, ali ipak nisu bez krivnje, kada se ili šalimo, ili brinući se za bližnjega lažemo“. No svaki smrtni grijeh ima tešku krivnju. Dakle, šaljiva i uslužna laž nisu smrtni grijesi.
Odgovaram: smrtni je grijeh vlastito onaj koji se protivi ljubavi, po kojoj duša živi sjedinjena s Bogom, kako je rečeno. Može se pak laž opirati ljubavi trostruko: na jedan način, po sebi; na drugi način, prema namjeravanome cilju; na treći način, po akcidentu. Po sebi se doista opire ljubavi iz samoga lažnoga označavanja. Koje doista ako je oko božanskih stvari, opire se Božjoj ljubavi, čiju istinu tko takvom laži skriva ili kvari. Zato takva laž ne samo da se opire kreposti istinitosti, nego također i kreposti vjere i bogoštovlja. I zato je ta laž najteža, i smrtna. Ako je pak lažno označavanje oko nečega čija spoznaja pripada čovjekovu dobru, na primjer ono što pripada savršenosti znanja i oblikovanju ćudoređa, takva se laž, ukoliko nanosi štetu lažnoga mišljenja bližnjemu, opire ljubavi s obzirom na ljubav prema bližnjemu. Zato je smrtni grijeh. Ako je pak lažno mišljenje nastalo iz laži oko nečega o čemu nije važno spoznaje li se ovako ili onako, tada od takve laži ne biva oštećen bližnji, kao ako se tko prevari u nekim pojedinačnim nebitnim stvarima koje na njega ne spadaju. Zato takva laž po sebi nije smrtni grijeh. S razloga pak namjeravanoga cilja neka se laž opire ljubavi, na primjer koja se govori ili na uvredu Boga, što je uvijek smrtni grijeh, kao nešto što je bogoštovlju protivno; ili na štetu bližnjega, s obzirom na osobu, bogatstvo ili ugled. I to je također smrtni grijeh, budući da je naškoditi bližnjemu smrtni grijeh; a iz same namjere smrtnoga grijeha tko smrtno griješi. Ako pak namjeravani cilj nije protivan ljubavi, niti laž prema ovome razlogu neće biti smrtni grijeh, kao što se vidi u šaljivoj laži, u kojoj se namjerava neka laka naslada; i u uslužnoj laži, u kojoj se namjerava također korist bližnjega. Po akcidentu se pak može opirati ljubavi s razloga sablazni, ili bilo koje štete koja slijedi. I tako će biti također smrtni grijeh, dok se naime netko ne ustručava zbog sablazni javno lagati.
Odgovor na 1. prigovor: ti se autoriteti razumijevaju o pogubnoj laži, kako Glosa tumači, na ono u Psalmu: „Uništit ćeš sve koji govore laž“.
Odgovor na 2. prigovor: budući da se sve zapovijedi Dekaloga usmjeruju na ljubav prema Bogu i bližnjemu, kako je gore rečeno, utoliko je laž protiv zapovijedi Dekaloga ukoliko je protiv ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato se znakovito zabranjuje lažno svjedočanstvo protiv bližnjega.
Odgovor na 3. prigovor: i laki se grijeh u širem smislu može nazvati nepravdom, ukoliko je izvan pravičnosti pravednosti. Zato se kaže u 1 Iv 3: „Svaki je grijeh nepravda“. I na taj način govori Augustin.
Odgovor na 4. prigovor: laž se babica može dvostruko razmatrati. Na jedan način, s obzirom na učinak dobrohotnosti prema Židovima, i s obzirom na štovanje božanskoga straha, iz kojih se u njima hvali nagnuće kreposti. I tako im se duguje vječna nagrada. Zato Jeronim tumači da im je Bog sagradio duhovne domove. Na drugi se način može razmatrati s obzirom na sam vanjski čin laži. Kojim doista nisu mogle vječnu nagradu zaslužiti, nego možda neku vremenitu nagradu, čijoj zasluzi nije bila oprečna nakaznost one laži, kao što je bila oprečna zasluzi vječne nagrade. I tako valja razumjeti Grgurove riječi, ne da bi po onoj laži zaslužile izgubiti vječnu nagradu koju su već iz prethodnoga osjećaja bile zaslužile, kako je razlog polazio.
Odgovor na 5. prigovor: neki kažu da je savršenim muževima svaka laž smrtni grijeh. No to se nerazumno kaže. Nijedna naime okolnost ne otežava u beskonačnost osim one koja prenosi u drugu vrstu. Okolnost pak osobe ne povlači u drugu vrstu, osim možda s razloga nečega pridruženoga, na primjer ako je protiv njegova zavjeta; što se ne može reći o uslužnoj ili šaljivoj laži. I zato uslužna ili šaljiva laž nije smrtni grijeh u savršenih muževa, osim možda po akcidentu, s razloga sablazni. I na to se može odnositi ono što Augustin kaže: „Savršenima je zapovijed ne samo ne lagati, nego niti htjeti lagati“. Premda to Augustin ne tvrdi potvrdno, nego s dvojbom kaže, stavlja naime prethodno: „Osim ako možda tako da savršenih...“ i tako dalje. Niti smeta što su oni sami postavljeni u stalež čuvanja istine koji su na istinu obvezani po svojoj službi u sudu ili nauku. Protiv čega ako slažu, bit će laž koja je smrtni grijeh. U drugome pak nije nužno da smrtno griješe lažući.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.