II-II, q. 11, a. 3
Treba li heretike trpjeti
Prigovor 1. Čini se da heretike treba trpjeti. Veli naime Apostol u 2 Tim 2: „Sluga Gospodnji mora biti blag, s krotkošću popravljajući one koji se opiru istini, ne bi li im kako Bog dao obraćenje da spoznaju istinu, te se otrijezne iz zamki đavlovih“. Ali ako se heretici ne trpe, nego se predaju smrti, oduzima im se mogućnost obraćenja. Dakle, to se čini protivnim Apostolovoj zapovijedi.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je nužno u Crkvi, mora se trpjeti. Ali hereze su nužne u Crkvi, veli naime Apostol u 1 Kor 11: „Treba doista da i hereze budu među vama, da se očituju koji su prokušani među vama“. Dakle, čini se da heretike treba trpjeti.
Prigovor 3. Nadalje, Gospodin je zapovjedio u Mt 13 svojim slugama da puste kukolj da raste sve do žetve, a to je svršetak svijeta, kako se na istome mjestu tumači. Ali po kukolju se označuju heretici, prema tumačenju svetaca. Dakle, heretike treba trpjeti.
Naprotiv, Apostol veli u Tit 3: „S čovjekom heretikom nakon prvoga i drugoga opominjanja prekini, znajući da je takav izopačen“.
Odgovaram: oko heretikâ dvoje valja razmotriti: jedno doduše s njihove strane; a drugo sa strane Crkve. S njihove je pak strane grijeh po kojemu su zaslužili ne samo da se izopćenjem od Crkve odijele nego i da se smrću sa svijeta uklone. Mnogo je naime teže iskvariti vjeru, po kojoj je život duše, negoli krivotvoriti novac, po kojemu se vremenitom životu pomaže. Stoga ako se krivotvoritelji novca ili drugi zlotvori odmah po svjetovnim vladarima pravedno predaju smrti; mnogo više bi se heretici, čim se osvjedoče o herezi, mogli ne samo izopćiti nego i pravedno usmrtiti. Sa strane pak Crkve jest milosrđe, radi obraćenja onih koji griješe. I zato ih ne osuđuje odmah, nego „nakon prvoga i drugoga opominjanja“, kako Apostol poučava. Poslije pak, ako se još tvrdokornim nađe, Crkva, ne nadajući se više njegovu obraćenju, proviđa za spasenje drugih, odvajajući ga od Crkve po presudi izopćenja; i nadalje ga prepušta svjetovnomu sudu da se smrću ukloni sa svijeta. Jer Jeronim veli, i nalazi se u XXIV, qu. 3: „Valja odrezati trulo meso, i šugavu ovcu od tora otjerati, da ne bi čitava kuća, masa, tijelo i stada gorjela, kvarila se, trunula, propala. Arije u Aleksandriji bijaše jedna iskra, ali budući da nije odmah zatrta, čitav je svijet njegov plamen poharao“.
Odgovor na 1. prigovor: onoj krotkosti pripada da se prvi i drugi put opomene. No ako se ne htjedne vratiti, već se smatra izopačenim, kako je bjelodano u navedenom Apostolovu autoritetu.
Odgovor na 2. prigovor: korist koja proizlazi iz herezâ mimo je nakane heretikâ, dok se naime postojanost vjernikâ potvrđuje, kako Apostol veli; i kako bismo otresli tromost, pomnije promatrajući božanska Pisma, kako Augustin veli. No iz njihove je nakane kvarenje vjere, što je najveća šteta. I zato više treba gledati na ono što je po sebi u njihovoj nakani, kako bi se isključili; negoli na ono što je mimo njihove nakane, kako bi se trpjeli.
Odgovor na 3. prigovor: kako se nalazi u dekretima, XXIV, qu. 3: „Jedno je izopćenje, a drugo iskorjenjivanje. Izopćuje se naime tko radi toga“, kako Apostol veli, „da bi se duh njegov spasio u dan Gospodnji“. Ako se ipak potpuno smrću heretici iskorijene, to nije protivno Gospodinovoj zapovijedi, koju valja razumjeti u onom slučaju kada se kukolj ne može iščupati bez čupanja pšenice, kako je gore rečeno kad se raspravljalo o nevjernicima općenito.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.