Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 11, a. 2

O njezinoj građi oko koje jest

Prigovor 1. Čini se da hereza nije vlastito oko onoga što pripada vjeri. Kao što su naime hereze i sekte u kršćana, tako su također bile u Židova i farizeja, kako Izidor veli u knjizi Etymol. Ali njihovi razdori nisu bili oko onoga što pripada vjeri. Dakle, hereza nije oko onoga što pripada vjeri kao oko vlastite građe.

Prigovor 2. Nadalje, građa su vjere stvari koje se vjeruju. Ali hereza nije samo oko stvari nego također oko riječî i oko tumačenjâ Svetoga pisma. Jer Jeronim veli da se „tko god drukčije Pismo shvaća negoli to smisao Duha Svetoga zahtijeva, od kojega je napisano, premda od Crkve nije odstupio, ipak može nazvati heretikom“; i drugdje veli da iz nepravilno izrečenih riječi nastaje hereza. Dakle, hereza nije vlastito oko građe vjere.

Prigovor 3. Nadalje, također se oko onoga što pripada vjeri katkad nalazi da se sveti učitelji ne slažu, kao Jeronim i Augustin oko prestanka zakonskih propisa. A ipak je to bez mane hereze. Dakle, hereza nije vlastito oko građe vjere.

Naprotiv, Augustin veli protiv manihejaca: „Koji u Kristovoj Crkvi nešto bolesno i opako mudruju, ako opomenuti da zdravo i ispravno mudruju, tvrdoglavo se opiru te svoja pogubna i smrtonosna učenja ne žele popraviti, nego ustraju u obrani njih, heretici su“. Ali pogubna i smrtonosna učenja nisu osim ona koja se protive dogmama vjere, po kojoj pravednik živi, kako se veli u Rim 1. Dakle, hereza je oko onoga što pripada vjeri kao oko vlastite građe.

Odgovaram: o herezi sada govorimo prema tome što unosi iskvarenje kršćanske vjere. Ne pripada pak iskvarenju kršćanske vjere ako tko ima lažno mišljenje u onome što ne pripada vjeri, kao u geometrijskim stvarima ili u drugim takvima, koja nikako ne mogu pripadati vjeri; nego samo kada tko ima lažno mišljenje oko onoga što pripada vjeri. Kojoj nešto pripada na dva načina, kako je gore rečeno: na jedan način, izravno i ponajprije, kao članci vjere; na drugi način, posredno i drugotno, kao ono iz čega slijedi iskvarenje nekoga članka. I oko obojega može postojati hereza, na onaj način na koji i vjera.

Odgovor na 1. prigovor: kao što su hereze Židova i farizeja bile oko nekih mišljenja koja pripadaju židovstvu ili farizejstvu, tako su također kršćanske hereze oko onoga što pripada Kristovoj vjeri.

Odgovor na 2. prigovor: za onoga se veli da drukčije tumači Sveto pismo negoli Duh Sveti zahtijeva tko na to izvrće tumačenje Svetoga pisma što se protivi onome što je po Duhu Svetome objavljeno. Stoga se veli u Ez 13 o lažnim prorocima da su ustrajali potvrđivati riječ, naime po lažnim tumačenjima Pisma. Slično također po riječima koje tko govori ispovijeda svoju vjeru, ispovijest je naime čin vjere, kako je gore rečeno. I zato ako postoji neuredan govor oko onoga što pripada vjeri, može iz toga uslijediti iskvarenje vjere. Stoga papa Leon u nekoj poslanici Proteriju, aleksandrijskom biskupu, veli: „Jer neprijatelji Kristova križa vrebaju na sve naše riječi i slogove, nemojmo im pružiti ni najmanju priliku kojom bi lažno tvrdili da se slažemo s nestorijanskim smislom“.

Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin veli, i nalazi se u dekretima, XXIV, qu. 3: „Ako koji svoje mišljenje, ma koliko lažno i izopačeno, ne brane nikakvom tvrdokornom strašću, nego opreznim nastojanjem traže istinu, spremni popraviti se kad je nađu, nipošto se ne smiju ubrajati među heretike“, zato naime što nemaju izbor koji proturječi nauku Crkve. Tako su se dakle neki učitelji činili da se ne slažu ili oko onoga u čemu ništa ne škodi vjeri drži li se ovako ili onako; ili također u nekim stvarima koje pripadaju vjeri a još nisu bile po Crkvi određene. No nakon što bi bile određene vlašću opće Crkve, kad bi se tko takvoj odredbi tvrdokorno opirao, smatran bi bio heretikom. Ta pak vlast ponajprije počiva u vrhovnom svećeniku. Veli se naime u XXIV, qu. 1: „Kad god se pitanje vjere raspravlja, smatram da se sva naša braća i subiskupi ne smiju obratiti osim Petru, to jest autoritetu njegova imena“. Protiv čijega autoriteta ni Jeronim, ni Augustin, niti itko od svetih učitelja svoje mišljenje nije branio. Stoga Jeronim veli: „Ovo je vjera, preblaženi papa, koju smo u Katoličkoj Crkvi naučili. U kojoj ako je što manje vješto ili nedovoljno oprezno možda postavljeno, želimo da se popravi od tebe, koji držiš Petrovu vjeru i stolicu. Ako se pak ovo naše ispovijedanje sudom tvojega apostolstva odobri, tko god me bude htio koriti, pokazat će da je nevješt ili zlonamjeran, ili također ne katolik nego heretik“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.