II-II, q. 11, a. 1
Je li hereza vrsta nevjere
Prigovor 1. Čini se da hereza nije vrsta nevjere. Nevjera je naime u razumu, kako je gore rečeno. Ali hereza se ne čini da pripada razumu, nego više težajnoj moći. Veli naime Jeronim, i nalazi se u dekretima, XXIV, qu. 3: „Hereza se na grčkom naziva od izbora, što naime svatko sebi izabire onaj nauk koji smatra da je bolji“; no izbor je čin težajne moći, kako je gore rečeno. Dakle, hereza nije vrsta nevjere.
Prigovor 2. Nadalje, mana ponajprije prima vrstu od svrhe, stoga Filozof veli u V. Ethic. da je „onaj tko čini preljub da bi ukrao više kradljivac negoli preljubnik“. Ali svrha je hereze vremenita korist, a ponajviše prvenstvo i slava, što pripada mani oholosti ili lakomosti, veli naime Augustin u knjizi De util. cred. da je „heretik onaj tko radi neke vremenite koristi, a ponajviše svoje slave i prvenstva, lažna i nova mišljenja rađa ili slijedi“. Dakle, hereza nije vrsta nevjere, nego više oholosti.
Prigovor 3. Nadalje, nevjera, budući da je u razumu, ne čini se da pripada tijelu. Ali hereza pripada djelima tijela, veli naime Apostol u Gal 5: „Očita su djela tijela, koja su bludnost, nečistoća“; te među ostalim poslije dodaje: „razdori, sljedbe“, što je isto što i hereze. Dakle, hereza nije vrsta nevjere.
Naprotiv, lažnost se istini suprotstavlja. Ali „heretik je onaj tko lažna ili nova mišljenja rađa ili slijedi“. Dakle, suprotstavlja se istini na koju se vjera oslanja. Dakle, sadrži se pod nevjerom.
Odgovaram: ime hereze, kako je rečeno, unosi izbor. Izbor je pak, kako je gore rečeno, onoga što vodi k svrsi, uz pretpostavku svrhe. U vjerovanjima pak volja pristaje nekoj istini kao vlastitom dobru, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Stoga ono što je glavna istina ima pojam posljednje svrhe, a ono što je sporedno ima pojam onoga što vodi k svrsi. Budući pak da tko god vjeruje pristaje nečijoj riječi, čini se da je u svakom vjerovanju glavno, i kao svrha, onaj čijoj se riječi pristaje; a kao sporedno jest ono što tko držeći želi nekomu pristati. Tako dakle onaj tko ispravno ima kršćansku vjeru svojom voljom pristaje Kristu u onome što uistinu pripada njegovu nauku. Od ispravnosti se dakle kršćanske vjere može na dva načina odstupiti. Na jedan način, jer samomu Kristu ne želi pristati, i taj ima kao zlu volju oko same svrhe. I to pripada vrsti nevjere pogana i Židova. Na drugi način, po tome što doduše namjerava pristati Kristu, ali podbacuje u izabiranju onoga čime bi Kristu pristao, jer ne izabire ono što je uistinu od Krista predano, nego ono što mu vlastiti um predlaže. I zato je hereza vrsta nevjere koja pripada onima koji Kristovu vjeru ispovijedaju, ali njezine dogme kvare.
Odgovor na 1. prigovor: na onaj način izbor pripada nevjeri na koji i volja vjeri, kako je gore rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: mane imaju vrstu od bliže svrhe, ali od daleke svrhe imaju rod i uzrok. Kao kad tko čini preljub da bi ukrao, ondje doduše postoji vrsta preljuba iz vlastite svrhe i objekta, ali po posljednjoj se svrsi pokazuje da preljub nastaje iz krađe te se pod njom sadrži kao učinak pod uzrokom ili kao vrsta pod rodom, kako je bjelodano iz onoga što je gore o činima općenito rečeno. Stoga slično i u ovome bliža je svrha hereze prionuti uz vlastito lažno mišljenje, i po tome ima vrstu. No po dalekoj se svrsi pokazuje njezin uzrok, naime da nastaje iz oholosti ili lakomosti.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se hereza naziva od izabiranja (eligendo), tako sljedba (secta) od slijeđenja (sectando), kako Izidor veli u knjizi Etymol., i zato su hereza i sljedba isto. I oboje pripada djelima tijela, ne doduše s obzirom na sam čin nevjere prema bližem objektu, nego zbog uzroka, a to je ili težnja za nedoličnom svrhom, ukoliko nastaje iz oholosti ili lakomosti, kako je rečeno; ili također neka uobrazilijska obmana, koja je počelo zablude, kako također Filozof veli u IV. Metaphys. Uobrazilja pak na neki način pripada tijelu, ukoliko je njezin čin s tjelesnim organom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.