II-II, q. 11, a. 4
Treba li povratnike primati
Prigovor 1. Čini se da povratnike od hereze treba Crkva posve primati. Veli se naime u Jr 3 u ime Gospodnje: „Bludničila si s mnogim ljubavnicima, ipak vrati se k meni, govori Gospodin“. Ali sud je Crkve sud Božji, prema onome iz Pnz 1: „Tako ćete maloga saslušati kao velikoga, i nećete gledati tko je tko, jer Božji je sud“. Dakle, ako su neki bludničili po nevjeri, koja je duhovno bludništvo, ipak ih treba primiti.
Prigovor 2. Nadalje, Gospodin u Mt 18 zapovijeda Petru da bratu koji griješi oprosti ne samo sedam puta nego sve do sedamdeset i sedam puta, po čemu se razumijeva, prema Jeronimovu tumačenju, da kad god netko sagriješi, treba mu oprostiti. Dakle, kad god netko sagriješi pavši ponovno u herezu, Crkva ga treba primiti.
Prigovor 3. Nadalje, hereza je neka nevjera. Ali druge nevjernike koji se žele obratiti Crkva prima. Dakle, i heretike treba primati.
Naprotiv, dekretal veli da „ako se tko nakon odricanja od zablude zatekne da je ponovno pao u odbačenu herezu, ima se prepustiti svjetovnomu sudu“. Dakle, Crkva ih ne treba primati.
Odgovaram: Crkva, prema Gospodinovoj ustanovi, pruža svoju ljubav svima, ne samo prijateljima nego također neprijateljima i progoniteljima, prema onome iz Mt 5: „Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze“. Ljubavi pak pripada da tko dobro bližnjega i želi i čini. No dvostruko je dobro. Jedno doduše duhovno, naime spasenje duše, koje ljubav ponajprije gleda, to naime svatko iz ljubavi mora drugome željeti. Stoga što se toga tiče, povratnike heretike, ma koliko puta ponovno pali, Crkva prima na pokoru, po kojoj im se pruža put spasenja. Drugo je pak dobro koje ljubav drugotno gleda, naime vremenito dobro, kao što je tjelesni život, zemaljski posjed, dobar glas i crkveno ili svjetovno dostojanstvo. To naime nismo dužni iz ljubavi drugima željeti osim u redu prema vječnomu spasenju i njihovu i drugih. Stoga ako bi išta od takvih dobara što postoji u jednome moglo zapriječiti vječno spasenje u mnogima, nismo dužni iz ljubavi takvo dobro njemu željeti, nego ponajprije željeti da on time oskudijeva: kako zato što vječno spasenje treba pretpostaviti vremenitom dobru; tako i zato što se dobro mnogih pretpostavlja dobru jednoga. Kad bi se pak povratnici heretici uvijek primali tako da se sačuvaju na životu i u drugim vremenitim dobrima, to bi moglo biti na štetu spasenja drugih: kako zato što bi, ako bi ponovno pali, druge zarazili; tako i zato što bi, ako bi prošli bez kazne, drugi sigurnije u herezu padali; veli se naime u Prop 8: „Zato što se brzo ne izriče presuda protiv opakih, bez ikakva straha sinovi ljudski čine zla“. I zato Crkva one koji se prvi put vraćaju od hereze ne samo da prima na pokoru nego ih i na životu čuva; a katkad ih iz obzira ponovno postavlja u crkvena dostojanstva koja su prije imali, ako se čine uistinu obraćenima. I to se radi dobra mira često čita da je učinjeno. No kada primljeni ponovno padnu, čini se to znakom njihove nestalnosti oko vjere. I zato kada se ponovno vraćaju, primaju se doduše na pokoru, ali ne tako da se oslobode od smrtne presude.
Odgovor na 1. prigovor: na Božjem sudu povratnici se uvijek primaju, jer Bog ispituje srca i uistinu povratnike poznaje. Ali to Crkva ne može oponašati. Pretpostavlja naime da se ne vraćaju uistinu oni koji su, nakon što bijahu primljeni, ponovno pali. I zato im put spasenja ne uskraćuje, ali ih od pogibelji smrti ne brani.
Odgovor na 2. prigovor: Gospodin govori Petru o grijehu protiv njega počinjenom, koji uvijek treba otpustiti, kako bi se povratniku bratu oprostilo. No to se ne razumijeva o grijehu počinjenom protiv bližnjega ili protiv Boga, koji nije u našoj volji oprostiti, kako Jeronim veli; nego je u tome zakonom određen način, prema tome kako odgovara časti Božjoj i koristi bližnjih.
Odgovor na 3. prigovor: drugi nevjernici koji nikada nisu primili vjeru, obrativši se na vjeru, još ne pokazuju nikakav znak nestalnosti oko vjere, kao heretici koji su ponovno pali. I zato nije sličan razlog o jednima i drugima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.