Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 109, a. 3

Je li dio pravednosti

Prigovor 1. Čini se da istina nije dio pravednosti. Pravednosti se naime čini svojstvenim da drugome vraća dug. Ali po tome što netko govori istinu, ne čini se da drugome vraća dug, kao što biva u svim gore navedenim dijelovima pravednosti. Dakle, istina nije dio pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, istina pripada razumu. A pravednost je u volji, kako je gore navedeno. Dakle, istina nije dio pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, razlikuje se trostruka istina, prema Jeronimu: naime istina života, i istina pravednosti, i istina nauka. Ali nijedna od njih nije dio pravednosti. Jer istina života sadrži u sebi svaku krepost, kako je rečeno. Istina pak pravednosti isto je što i pravednost, stoga nije njezin dio. Istina pak nauka pripada više razumskim krepostima. Dakle, istina ni na koji način nije dio pravednosti.

Naprotiv, Tulije postavlja istinu među dijelove pravednosti.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, po tome se neka krepost pridružuje pravednosti kao sporedna glavnoj što se dijelom doduše slaže s pravednošću, a dijelom zaostaje za njezinim savršenim pojmom. Krepost se pak istine slaže s pravednošću u dvome. Na jedan doduše način u tome što je usmjerena prema drugome. Očitovanje naime, za koje smo rekli da je čin istine, usmjereno je prema drugome, ukoliko naime ono što je oko njega jednoga čovjek očituje drugome. Na drugi način ukoliko pravednost uspostavlja neku jednakost u stvarima. A to čini i krepost istine: izjednačuje naime znakove sa stvarima koje postoje oko njega samoga. No zaostaje za vlastitim pojmom pravednosti s obzirom na pojam duga. Ta krepost naime ne pazi na zakonski dug, na koji pazi pravednost, nego radije na moralni dug, ukoliko naime iz čestitosti jedan čovjek drugome duguje očitovanje istine. Zato je istina dio pravednosti, ukoliko joj se pridružuje kao sporedna krepost glavnoj.

Odgovor na 1. prigovor: budući da je čovjek društveno biće, po naravi jedan čovjek drugome duguje ono bez čega se ljudsko društvo ne bi moglo očuvati. Ljudi pak ne bi mogli međusobno zajedno živjeti kada ne bi uzajamno vjerovali jedni drugima, kao onima koji jedni drugima očituju istinu. I stoga krepost istine na neki način pazi na pojam duga.

Odgovor na 2. prigovor: istina, ukoliko je spoznata, pripada razumu. Ali čovjek po vlastitoj volji, kojom se služi i habitusima i udovima, iznosi vanjske znakove za očitovanje istine. I prema tome, očitovanje istine čin je volje.

Odgovor na 3. prigovor: istina o kojoj sada govorimo razlikuje se od istine života, kako je rečeno. Istina pak pravednosti kaže se dvostruko. Na jedan način prema tome što je sama pravednost neka ispravnost uređena prema pravilu božanskoga zakona. I prema tome razlikuje se istina pravednosti od istine života, jer je istina života ona prema kojoj netko ispravno živi u samome sebi; a istina je pravednosti ona prema kojoj netko čuva ispravnost zakona u sudovima, koji su prema drugome. I prema tome, istina pravednosti ne pripada istini o kojoj sada govorimo, kao ni istina života. Na drugi način može se razumjeti istina pravednosti prema tome što netko iz pravednosti očituje istinu, recimo kada netko na sudu priznaje istinu ili govori istinito svjedočanstvo. I ta je istina neki pojedinačni čin pravednosti. I ne pripada izravno ovoj istini o kojoj sada govorimo, zato naime što u tome očitovanju istine čovjek uglavnom namjerava drugome vratiti njegovo pravo. Odatle Filozof, raspravljajući o toj istini u IV. Ethic., kaže: „ne govorimo o istinoljubivu u priznanjima, niti o onome što teži za pravednošću ili nepravdom“. Istina pak nauka stoji u nekom očitovanju istinitih stvari o kojima postoji znanost. Stoga ni ta istina ne pripada izravno ovoj kreposti, nego samo istina kojom netko i životom i govorom pokazuje sebe takvim kakav jest, a ne drukčijim negoli stvari oko njega stoje, niti većim niti manjim. Ipak, budući da su spoznatljive istine, ukoliko su od nas spoznate, oko nas i pripadaju nama, prema tome istina nauka može pripadati ovoj kreposti, kao i ma koja druga istina kojom tko očituje riječju ili djelom ono što spoznaje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.