II-II, q. 109, a. 2
Je li posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da istina nije posebna krepost. Istinito se naime i dobro uzajamno zamjenjuju. Ali dobrota nije posebna krepost, nego je štoviše svaka krepost dobrota, jer čini dobrim onoga tko je ima. Dakle, istina nije posebna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, očitovanje onoga što pripada samome čovjeku čin je istine o kojoj sada govorimo. Ali to pripada bilo kojoj kreposti, jer se svaki habitus kreposti očituje po vlastitu činu. Dakle, istina nije posebna krepost.
Prigovor 3. Nadalje, istinom života naziva se ona po kojoj tko ispravno živi, o kojoj se kaže u Iz 38: „Sjeti se, molim te, kako sam hodio pred tobom u istini i u savršenu srcu“. Ali bilo kojom se krepošću ispravno živi, kako je bjelodano po gore navedenoj definiciji kreposti. Dakle, istina nije posebna krepost.
Prigovor 4. Nadalje, čini se da je istina isto što i jednostavnost, jer se objema protivi pretvaranje. Ali jednostavnost nije posebna krepost, jer čini nakanu ispravnom, što se traži u svakoj kreposti. Dakle, i istina nije posebna krepost.
Naprotiv, u II. Ethic. ubraja se među druge kreposti.
Odgovaram: pojmu ljudske kreposti pripada to da čovjekovo djelo čini dobrim. Zato gdje se u čovjekovu činu nalazi poseban razlog dobrote, nužno je da se za to čovjek osposobi po posebnoj kreposti. Budući pak da dobro, prema Augustinu u knjizi De natura boni, stoji u redu, nužno je da se poseban razlog dobra promatra iz određena reda. Postoji pak neki poseban red prema kojemu se naše vanjske riječi ili djela dužno usmjeruju prema nečemu kao znak prema označenomu. I za to se čovjek usavršuje po kreposti istine. Stoga je očito da je istina posebna krepost.
Odgovor na 1. prigovor: istinito i dobro po subjektu se doduše uzajamno zamjenjuju, jer svako je istinito dobro, i svako je dobro istinito. No prema pojmu uzajamno se nadilaze, kao što razum i volja uzajamno obuhvaćaju jedno drugo; naime razum spoznaje volju i mnoga druga, a volja teži za onim što pripada razumu i za mnogim drugim. Zato je istinito, prema vlastitu pojmu, po kojemu je savršenost razuma, neko pojedinačno dobro, ukoliko je nešto poželjno. I slično tako dobro, prema vlastitu pojmu, ukoliko je svrha težnje, jest neko istinito, ukoliko je nešto spoznatljivo. Budući dakle da krepost uključuje pojam dobrote, može biti da istina bude posebna krepost, kao što je istinito posebno dobro. Ne može pak biti da dobrota bude posebna krepost, budući da je prema pojmu više rod kreposti.
Odgovor na 2. prigovor: habitusi kreposti i mana zadobivaju vrstu iz onoga što je po sebi namjeravano, a ne iz onoga što je po akcidentu i mimo nakane. A to da netko očituje ono što postoji oko njega pripada doduše kreposti istine kao po sebi namjeravano, a drugim krepostima može pripadati posljedično, mimo glavne nakane. Hrabar naime čovjek namjerava djelovati hrabro, a to što djelujući hrabro netko očituje hrabrost koju posjeduje, to slijedi mimo njegove glavne nakane.
Odgovor na 3. prigovor: istina života jest istina prema kojoj je nešto istinito, a ne istina prema kojoj netko govori istinu. Naziva se pak život istinitim, kao i bilo koja druga stvar, po tome što dostiže svoje pravilo i mjeru, to jest božanski zakon, po čijoj sukladnosti ima ispravnost. I takva istina, ili ispravnost, zajednička je bilo kojoj kreposti.
Odgovor na 4. prigovor: jednostavnost se izriče kao opreka dvoličnosti, po kojoj netko jedno ima u srcu, a drugo pokazuje izvana. I tako jednostavnost pripada ovoj kreposti. Čini pak nakanu ispravnom, ne doduše izravno, jer to pripada svakoj kreposti, nego isključujući dvoličnost, po kojoj čovjek jedno pretvara, a drugo namjerava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.