Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 109, a. 1

Je li istina krepost

Prigovor 1. Čini se da istina nije krepost. Prva je naime među krepostima vjera, čiji je objekt istina. Budući dakle da je objekt raniji od habitusa i čina, čini se da istina nije krepost, nego nešto ranije od kreposti.

Prigovor 2. Nadalje, kako Filozof kaže u IV. Ethic., istini pripada da netko priznaje „ono što postoji oko njega samoga, niti veće niti manje“. Ali to nije uvijek hvalevrijedno: ni u dobrima, jer se kaže u Izr 27: „Neka te hvali drugi, a ne tvoja usta“; niti u zlima, jer se protiv nekih kaže u Iz 3: „Svoj su grijeh kao Sodoma razglasili, i nisu ga sakrili“. Dakle, istina nije krepost.

Prigovor 3. Nadalje, svaka je krepost ili bogoslovna, ili razumska, ili moralna. Ali istina nije bogoslovna krepost, jer nema Boga za objekt, nego vremenite stvari; naime Tulije kaže da je „istina ono po čemu se nepromijenjeno iskazuju stvari koje jesu, ili su bile, ili će biti“. Slično tako nije ni razumska krepost, nego njihova svrha. Niti je pak moralna krepost, jer ne stoji u sredini između prekomjernoga i nedostatnoga; jer što netko više govori istinu, to je bolje. Dakle, istina nije krepost.

Naprotiv, Filozof u II. i IV. Ethic. postavlja istinu među ostale kreposti.

Odgovaram: istina se može uzeti dvostruko. Na jedan način, prema tome što se po istini nešto naziva istinitim. I tako istina nije krepost, nego objekt ili svrha kreposti. Tako naime uzeta istina nije habitus, što je rod kreposti, nego neka jednakost razuma ili znaka s mišljenom i označenom stvari, ili također stvari s njezinim pravilom, kako je u Prvome dijelu navedeno. Na drugi način može se nazvati istinom ono po čemu tko govori istinu, ukoliko se po tome netko naziva istinoljubivim. I takva istina, ili istinoljubivost, nužno mora biti krepost, jer to samo što jest govoriti istinu jest dobar čin; a krepost je ono što čini dobrim onoga tko je ima i njegovo djelo čini dobrim.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od istine rečene na prvi način.

Odgovor na 2. prigovor: priznati ono što postoji oko sebe samoga, ukoliko je priznanje istine, jest dobro po rodu. No to nije dostatno da bude čin kreposti, nego se za to traži da se povrh toga zaodjene dužnim okolnostima, koje ako se ne opslužuju, bit će čin s manom. I prema tome, mana je da netko, bez dužna razloga, hvali samoga sebe čak i u istini. Mana je također da netko svoj grijeh javno obznanjuje, kao da se time hvali, ili ga na bilo koji način beskorisno očituje.

Odgovor na 3. prigovor: onaj koji govori istinu iznosi neke znakove sukladne stvarima, to jest ili riječi, ili neka vanjska djela, ili ma koje vanjske stvari. No oko takvih stvari jesu samo moralne kreposti, kojima također pripada upotreba vanjskih udova, ukoliko biva po nalogu volje. Zato istina nije bogoslovna ni razumska krepost, nego moralna. Nalazi se pak u sredini između prekomjernoga i nedostatnoga dvostruko: na jedan doduše način sa strane objekta; na drugi način sa strane čina. Sa strane pak objekta, jer istinito po svojemu pojmu unosi neku jednakost. Jednako je pak sredina između većega i manjega. Stoga po tome samome što netko govori istinu o samome sebi, drži sredinu između onoga koji o sebi govori veće i onoga koji govori manje. Sa strane pak čina drži sredinu ukoliko govori istinu kada treba i kako treba. Prekomjerno pak pripada onome koji neumjesno očituje ono što je njegovo, a nedostatak pripada onome koji skriva kada treba očitovati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.