II-II, q. 108, a. 3
O načinu kažnjavanja
Prigovor 1. Čini se da odmazda ne bi trebala biti izvršena po kaznama uobičajenim među ljudima. Ubijanje čovjeka naime jest neko njegovo iskorjenjivanje. Ali Gospodin je zapovjedio u Mt 13 da se kukolj, kojim se označuju opaki sinovi, ne iskorjenjuje. Dakle, grješnike ne treba ubijati.
Prigovor 2. Nadalje, tko god smrtno griješi, čini se dostojnim iste kazne. Ako se dakle neki koji smrtno griješe kažnjavaju smrću, čini se da bi svi takvi trebali biti kažnjeni smrću. Što je očito lažno.
Prigovor 3. Nadalje, kada se netko za grijeh očito kažnjava, time se njegov grijeh očituje. Što se čini štetnim za mnoštvo, koje iz primjera grijeha uzima prigodu za griješenje. Dakle, čini se da se smrtna kazna ne bi trebala nanositi ni za kakav grijeh.
Naprotiv, u božanskom se zakonu određuju takve kazne, kako je bjelodano iz gore rečenoga.
Odgovaram: odmazda je utoliko dopuštena i kreposna ukoliko teži suzbijanju zala. Suzbijaju se pak od griješenja oni koji nemaju težnju prema kreposti po tome što se boje izgubiti neke stvari koje više ljube nego one koje stječu griješeći; inače strah ne bi suzbijao grijeh. I stoga se oduzimanjem svega onoga što čovjek ponajviše ljubi ima uzeti odmazda za grijehe. To su pak stvari koje čovjek ponajviše ljubi: život, cjelovitost tijela, svoja sloboda i vanjska dobra, recimo bogatstvo, domovina i slava. I zato, kako Augustin navodi u XXI. De civ. Dei, Tulije piše da u zakonima postoji osam vrsta kazni: naime smrt, kojom se oduzima život; udarci i talion (da naime izgubi oko za oko), po kojima gubi cjelovitost tijela; ropstvo i okovi, po kojima gubi slobodu; progonstvo, po kojemu gubi domovinu; globa, po kojoj gubi bogatstvo; sramota, po kojoj gubi slavu.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin zabranjuje da se iskorijeni kukolj kada postoji bojazan da se zajedno s njime ne iskorijeni i pšenica. Ali katkada se opaki mogu iskorijeniti smrću ne samo bez opasnosti, nego i s velikom korišću dobrih. I zato se u takvu slučaju smrtna kazna može nanijeti grješnicima.
Odgovor na 2. prigovor: svi koji smrtno griješe dostojni su vječne smrti s obzirom na buduću uzvratu, koja je prema istini božanskoga suda. No kazne sadašnjega života više su ljekovite. I zato se samo onim grijesima nanosi smrtna kazna koji prelaze u tešku propast drugih.
Odgovor na 3. prigovor: kada zajedno s krivnjom postaje poznata i kazna, bilo smrtna bilo ma koja druga od koje čovjek zazire, samim time njegova se volja odvraća od griješenja, jer kazna više plaši negoli što primjer krivnje privlači.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.