II-II, q. 108, a. 2
Je li ono posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da kažnjavanje nije posebna krepost različita od drugih. Naime, kao što se dobri nagrađuju za ono što dobro čine, tako se zli kažnjavaju za ono što zlo čine. No nagrađivanje dobrih ne pripada nekoj posebnoj kreposti, nego je čin zamjenjive pravednosti. Dakle, iz istog razloga, ni kažnjavanje se ne smije postaviti kao posebna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, za onaj čin ne smije se odrediti posebna krepost za koji se čovjek dovoljno osposobljava po drugim krepostima. No za kažnjavanje zala čovjek se dovoljno osposobljava po kreposti hrabrosti i po revnosti. Dakle, kažnjavanje se ne smije postaviti kao posebna krepost.
Prigovor 3. Nadalje, svakoj se posebnoj kreposti protivi neki poseban porok. No čini se da se kažnjavanju ne protivi nikakav poseban porok. Dakle, ono nije posebna krepost.
Naprotiv, Tulije ga postavlja kao dio pravednosti.
Odgovaram: treba reći da, kako Filozof kaže u II. Ethic., sposobnost za krepost prirođena nam je od naravi, premda se punina kreposti postiže navikom ili nekim drugim uzrokom. Stoga je očito da nas kreposti usavršuju za slijeđenje prirodnih sklonosti na dužan način, koje pripadaju prirodnom pravu. I zato se za svaku određenu prirodnu sklonost određuje neka posebna krepost. Postoji pak neka posebna sklonost naravi za uklanjanje šteta, zbog čega se i životinjama daje srdita moć odvojeno od požudne moći. Čovjek pak odbija štete time što se brani od nepravda, da mu se ne nanesu, ili se sveti za već nanesene nepravde, ne s namjerom nanošenja štete, nego s namjerom uklanjanja šteta. A to pripada kažnjavanju, jer Tulije kaže u svojoj retorici da je „kažnjavanje ono po čemu se sila ili nepravda, i uopće sve što je nejasno, to jest sramotno, odbija branjenjem ili kažnjavanjem“. Stoga je kažnjavanje posebna krepost.
Odgovor na 1. prigovor: kao što uzvraćanje pravnoga duga pripada zamjenjivoj pravednosti, a uzvraćanje moralnoga duga koji nastaje iz pojedinačnog pruženog dobročinstva pripada kreposti zahvalnosti, tako je i kažnjavanje grijeha, ukoliko pripada javnoj pravednosti, čin zamjenjive pravednosti; ukoliko pak pripada zaštiti neke pojedine osobe od koje se odbija nepravda, pripada kreposti kažnjavanja.
Odgovor na 2. prigovor: hrabrost osposobljava za kažnjavanje uklanjajući ono što sprječava, naime strah od prijeteće pogibli. Revnost pak, ukoliko označava žar ljubavi, označava prvi korijen kažnjavanja, ukoliko netko kažnjava nepravde protiv Boga ili bližnjih, koje iz ljubavi smatra gotovo svojima. Čin pak svake kreposti proizlazi iz korijena ljubavi, jer, kako Grgur kaže u jednoj homiliji: „grana dobrog djela nema nikakva zelenila ako ne proizlazi iz korijena ljubavi“.
Odgovor na 3. prigovor: kažnjavanju se protive dva poroka. Jedan doduše po suvišku, naime grijeh okrutnosti ili svireposti, koja prelazi mjeru u kažnjavanju. Drugi pak porok sastoji se u nedostatku, kao kad je netko previše popustljiv u kažnjavanju, zbog čega se kaže u Izr 13: „Tko štedi šibu, mrzi sina svoga“. Krepost pak kažnjavanja sastoji se u tome da čovjek prema svim okolnostima očuva dužnu mjeru u kažnjavanju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.