Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 108, a. 1

Je li kažnjavanje dopušteno

Prigovor 1. Čini se da kažnjavanje nije dopušteno. Naime, tko god sebi prisvaja ono što je Božje, griješi. No osveta pripada Bogu, jer se kaže u Pnz 32, prema drugom prijevodu: „Moja je osveta, i ja ću uzvratiti“. Dakle, svako je kažnjavanje nedopušteno.

Prigovor 2. Nadalje, onaj nad kime se izvršava kazna ne biva podnošen. No zle treba podnositi, jer na ono u Pj 2: „kao ljiljan među trnjem“, Glosa kaže: „nije bio dobar onaj tko nije mogao podnositi zle“. Dakle, ne treba kažnjavati zle.

Prigovor 3. Nadalje, kažnjavanje se događa po kaznama, kojima se uzrokuje ropski strah. No novi zakon nije zakon straha, nego ljubavi, kako Augustin kaže u Contra Adamantum. Dakle, barem u Novom zavjetu, kažnjavanje se ne smije provoditi.

Prigovor 4. Nadalje, kaže se da se osvećuje onaj tko se sveti za svoje nepravde. No, kako se čini, nije dopušteno ni sucu kažnjavati one koji griješe protiv njega, jer Krizostom kaže na Matth.: „naučimo na Kristovu primjeru velikodušno podnositi svoje nepravde, a Božje nepravde ne podnositi ni do čuvenja“. Dakle, kažnjavanje se čini nedopuštenim.

Prigovor 5. Nadalje, grijeh mnoštva štetniji je nego grijeh samo jednoga, jer se kaže u Sir 26: „Od triju stvari uplaši se srce moje: od klevete u gradu i od zborovanja mnoštva“. No za grijeh mnoštva ne treba poduzimati kažnjavanje, jer na ono u Mt 13: „pustite neka oboje raste, da ne biste možda iskorijenili pšenicu“, Glosa kaže da mnoštvo ne treba izopćiti, niti vladara. Dakle, ni drugo kažnjavanje nije dopušteno.

Naprotiv, od Boga ne treba očekivati ništa osim onoga što je dobro i dopušteno. No kažnjavanje neprijatelja treba očekivati od Boga, jer se kaže u Lk 18: „Zar Bog neće donijeti pravdu svojim izabranima koji vape k njemu dan i noć?“ Kao da kaže: dapače, donijet će. Dakle, kažnjavanje nije po sebi zlo i nedopušteno.

Odgovaram: treba reći da se kažnjavanje događa nanošenjem nekog kaznenog zla onome koji griješi. Stoga u kažnjavanju treba razmotriti namjeru onoga koji kažnjava. Ako je naime njegova namjera usmjerena prvenstveno na zlo onoga koga kažnjava, i u tome se smiruje, to je posve nedopušteno, jer uživanje u tuđem zlu pripada mržnji, što se protivi ljubavi kojom moramo ljubiti sve ljude. Niti se tko ispričava ako namjerava zlo onoga koji mu je nepravedno nanio zlo, kao što se nitko ne ispričava time što mrzi onoga koji njega mrzi. Čovjek naime ne smije griješiti protiv drugoga zato što je onaj prije sagriješio protiv njega, jer to znači biti pobijeđen od zla, što Apostol zabranjuje u Rim 12 govoreći: „Ne dopusti da te zlo pobijedi, nego pobijedi zlo dobrim“. Ako je pak namjera onoga koji kažnjava usmjerena prvenstveno na neko dobro do kojega se dolazi po kazni onoga koji griješi, primjerice na popravak onoga koji griješi, ili barem na njegovo obuzdavanje i mir drugih, te na očuvanje pravednosti i Božju čast, kažnjavanje može biti dopušteno, uz obdržavanje drugih dužnih okolnosti.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko prema stupnju svoga staleža izvršava kaznu nad zlima, ne prisvaja sebi ono što je Božje, nego se služi vlašću koja mu je od Boga dana, jer se kaže u Rim 13 o zemaljskom vladaru da je „Božji poslužitelj, gnjevni osvetnik onome tko zlo čini“. Ako pak netko izvan reda božanske ustanove izvršava kaznu, prisvaja sebi ono što je Božje, i stoga griješi.

Odgovor na 2. prigovor: dobri podnose zle u tome što od njih strpljivo podnose vlastite nepravde, kako i dolikuje, ali ih ne podnose tako da dopuštaju nepravde protiv Boga i bližnjih. Jer Krizostom kaže na Matth.: „da netko bude strpljiv u vlastitim nepravdama, hvalevrijedno je, a prikrivati Božje nepravde previše je bezbožno“.

Odgovor na 3. prigovor: zakon je Evanđelja zakon ljubavi. Stoga onima koji iz ljubavi čine dobro, koji jedini vlastito pripadaju Evanđelju, ne treba ulijevati strah kaznama, nego samo onima koji se iz ljubavi ne pokreću na dobro, koji, iako su brojem od Crkve, ipak nisu po zasluzi.

Odgovor na 4. prigovor: nepravda koja se nanosi nekoj osobi katkad se odražava na Boga i na Crkvu, i tada netko mora kazniti vlastitu nepravdu. Ako što je očito kod Ilije, koji je učinio da oganj siđe na one koji su ga došli uhvatiti, kako se čita u 2 Kr 1. A slično je Elizej prokleo dječake koji su mu se rugali, kako se navodi u 2 Kr 2. I papa Silvestar izopćio je one koji su ga poslali u progonstvo, kako se navodi u XXIII, pit. IV. Ukoliko pak nepravda nanesena nekome pripada njegovoj osobi, mora je strpljivo podnositi, ako je to korisno. Naime, takve zapovijedi o strpljivosti treba razumjeti s obzirom na pripravnost duše, kako Augustin kaže u knjizi de Serm. Dom. in monte.

Odgovor na 5. prigovor: kada cijelo mnoštvo griješi, nad njim treba izvršiti kaznu ili s obzirom na cijelo mnoštvo, kao što su Egipćani potopljeni u Crvenom moru progoneći sinove Izraelove, kako se navodi u Izl 14, i kao što su Sodomljani općenito propali, ili s obzirom na veliki dio mnoštva, kao što je očito u Izl 32, u kazni onih koji su se klanjali teletu. Katkad pak, ako se nada popravku mnogih, strogoća kažnjavanja mora se primijeniti na nekoliko glavnijih, čijim bi se kažnjavanjem ostali uplašili, kao što je Gospodin u Br 25 zapovjedio da se objese glavari naroda zbog grijeha mnoštva. Ako pak nije sagriješilo cijelo mnoštvo, nego samo dio, tada, ako se zli mogu odvojiti od dobrih, nad njima treba izvršiti kaznu, ako se to ipak može učiniti bez sablazni drugih. Inače, mnoštvu treba oprostiti i ublažiti strogoću. A isti je razlog i s vladarom kojega slijedi mnoštvo. Naime, njegov grijeh treba podnositi ako se ne bi mogao kazniti bez sablazni mnoštva, osim ako bi možda vladarov grijeh bio takav da bi više naškodio mnoštvu, bilo duhovno bilo vremenito, nego sablazan koja bi se odatle bojala.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.