II-II, q. 108, a. 4
Nad kime treba izvršiti kaznu
Prigovor 1. Čini se da odmazdu treba izvršavati i nad onima koji su nehotice sagriješili. Volja jednoga naime ne slijedi volju drugoga. Ali jedan biva kažnjen za drugoga, prema onome u Izl 20: „Ja sam Bog ljubomoran, koji kažnjava krivnju otaca na sinovima do trećega i četvrtoga koljena“. Zato je i za Kanamov grijeh Kanaan, njegov sin, bio proklet, kako se nalazi u Post 9. Također, kad je Gehazi sagriješio, guba se prenosi na potomke, kako se nalazi u 2 Kr 5. Kristova krv također čini podložnima kazni nasljednike Židova, koji su rekli: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“, Mt 27. Čita se također da je za Akanov grijeh izraelski narod predan u ruke neprijatelja, kako se nalazi u Jš 7. I za grijeh Elijevih sinova isti je narod pao pred Filistejcima, kako se nalazi u 1 Sam 4. Dakle, i onoga tko je nehotičan treba kazniti.
Prigovor 2. Nadalje, samo je ono svojevoljno što je u čovjekovoj vlasti. Ali katkada se kazna nanosi za ono što nije u njegovoj vlasti, kao što se zbog mane gube netko uklanja od crkvene uprave, i zbog siromaštva ili zloće građana Crkva gubi biskupsko sjedište. Dakle, odmazda se ne nanosi samo za svojevoljan grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, neznanje uzrokuje nehotičnost. Ali odmazda se katkada vrši nad onima koji ne znaju. Djeca Sodomljana naime, premda su imala nesavladivo neznanje, izginula su s roditeljima, kako se čita u Post 19. Slično su tako i djeca za grijeh Datana i Abirama jednako s njima bila progutana, kako se nalazi u Br 16. Nerazumnim je životinjama također, koje nemaju razuma, naređeno da budu pobijene za grijeh Amalečana, kako se nalazi u 1 Sam 15. Dakle, odmazda se katkada vrši i nad nehotičnima.
Prigovor 4. Nadalje, prisila se najviše protivi svojevoljnome. Ali onaj tko prisiljen strahom počini neki grijeh, ne izbjegava zbog toga podložnost kazni. Dakle, odmazda se vrši i nad nehotičnima.
Prigovor 5. Nadalje, Ambrozije kaže tumačeći Luku da se „lađica u kojoj je bio Juda uznemiruje, odakle se i Petar, koji je bio postojan po svojim zaslugama, uznemiruje po tuđima“. Ali Petar nije htio Judin grijeh. Dakle, katkada biva kažnjen nehotičan.
Naprotiv, kazna se duguje grijehu. Ali svaki je grijeh svojevoljan, kako kaže Augustin. Dakle, odmazdu treba izvršavati samo nad onima koji djeluju svojevoljno.
Odgovaram: kazna se može promatrati dvostruko. Na jedan način, prema samom razlogu kazne. I prema tome kazna se ne duguje doli grijehu, jer se kaznom popravlja jednakost pravednosti, ukoliko onaj tko je griješeći previše slijedio svoju volju, trpi nešto protiv svoje volje. Odatle, budući da je svaki grijeh svojevoljan, pa i istočni, kako je gore navedeno, dosljedno slijedi da nitko ne biva kažnjen na taj način osim za ono što je svojevoljno učinjeno. Na drugi način kazna se može promatrati ukoliko je lijek, ne samo koji liječi prošli grijeh, nego i koji čuva od budućega grijeha i promiče u neko dobro. I prema tome netko biva katkad kažnjen bez krivnje, ali ne bez uzroka. Ipak treba znati da lijek nikada ne oduzima veće dobro kako bi promicao manje dobro, kao što tjelesni lijek nikada ne osljepljuje oko da bi izliječio petu, ali katkada nanosi štetu u manjim stvarima da bi boljima pružio pomoć. I jer su duhovna dobra najveća dobra, a vremenita su dobra najmanja, zato katkada biva netko kažnjen u vremenitim dobrima bez krivnje, kakve su mnoge kazne sadašnjega života božanski nanesene radi poniznosti ili prokušanosti; ali ne biva netko kažnjen u duhovnim dobrima bez vlastite krivnje, ni u sadašnjosti ni u budućnosti, jer ondje kazne nisu lijekovi, nego prate duhovnu osudu.
Odgovor na 1. prigovor: jedan čovjek duhovnom kaznom nikada ne biva kažnjen za tuđi grijeh, jer duhovna kazna pripada duši, prema kojoj je svatko slobodan u sebi. Vremenitom pak kaznom katkada jedan biva kažnjen za grijeh drugoga, iz trostrukoga razloga. Ponajprije doduše zato što je jedan čovjek vremenito vlasništvo drugoga, i tako se na njegovu kaznu i sam on kažnjava, kao što su djeca prema tijelu neka očeva svojina, i sluge su neka svojina gospodara. Na drugi način, ukoliko grijeh jednoga prelazi na drugoga: bilo oponašanjem, kao što djeca oponašaju grijehe roditelja, a sluge grijehe gospodara, da bi drskije griješili; bilo po načinu zasluge, kao što grijesi podložnika zaslužuju grješnoga predstojnika, prema onome u Job 34: „Koji daje da kraljuje licemjer zbog grijeha naroda“; odakle je i za Davidov grijeh pri prebrojavanju naroda bio kažnjen izraelski narod, kako se nalazi u 2 Sam posl.; bilo također po nekom pristanku ili prikrivanju, kao što katkada dobri bivaju vremenito kažnjeni zajedno sa zlima jer nisu korili njihove grijehe, kako Augustin kaže u I. De civ. Dei; treće, da se preporuči jedinstvo ljudskoga društva, iz kojega jedan mora za drugoga biti zabrinut da ne sagriješi, te radi gnušanja nad grijehom, dok se kazna jednoga prelijeva na sve, kao da su svi jedno tijelo, kako Augustin kaže o Akanovu grijehu. To pak što Gospodin kaže: „kažnjavajući grijehe otaca na sinovima do trećega i četvrtoga koljena“, čini se da više pripada milosrđu negoli strogoći, dok ne primjenjuje odmazdu odmah, nego čeka u budućnosti kako bi se barem potomci popravili; ali ako raste zloća potomaka, biva takoreći nužno nanijeti kaznu.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže, ljudski sud mora oponašati božanski sud u očitima Božjim sudovima, kojima ljude duhovno osuđuje za vlastiti grijeh. Skrivene pak Božje sudove, kojima vremenito neke kažnjava bez krivnje, ljudski sud ne može oponašati, jer čovjek ne može obuhvatiti razloge tih sudova da bi znao što koristi svakome pojedinom. I stoga nikada prema ljudskom sudu nitko ne smije biti kažnjen bez krivnje kaznom udaraca, tako da bude ubijen, osakaćen ili išiban. Kaznom pak gubitka netko biva kažnjen, također prema ljudskom sudu, i bez krivnje, ali ne bez uzroka. I to trostruko. Na jedan način iz toga što netko postaje nepodoban, bez svoje krivnje, za posjedovanje ili postizanje nekoga dobra, kao što se zbog mane gube netko uklanja od crkvene uprave, i zbog dvobračnosti ili sudjelovanja u prolijevanju krvi biva zapriječen od svetih redova. Drugo, jer dobro u kojemu trpi štetu nije vlastito dobro, nego zajedničko, kao što to da neka Crkva ima biskupiju pripada dobru cijeloga grada, a ne samo dobru klerika. Treće, jer dobro jednoga ovisi o dobru drugoga, kao što u zločinu uvrede veličanstva sin gubi baštinu zbog roditeljeva grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: djeca bivaju božanskim sudom vremenito kažnjena zajedno s roditeljima kako zato što su vlasništvo roditelja, pa se u njima i roditelji kažnjavaju, tako i zato što to njima biva na dobro, da ne bi, ako budu pošteđeni, postali oponašatelji očeve zloće, te tako zaslužili teže kazne. Nad nerazumnim pak životinjama i bilo kojim drugim nerazumnim stvorenjima odmazda se vrši zato što se time kažnjavaju oni čije su one svojine. I opet, radi gnušanja nad grijehom.
Odgovor na 4. prigovor: prisila straha ne čini čin naprosto nehotičnim, nego ima pomiješanu svojevoljnost, kako je gore navedeno.
Odgovor na 5. prigovor: na taj su se način zbog Judina grijeha ostali apostoli uznemirivali kao što se zbog grijeha jednoga kažnjava mnoštvo, da se preporuči jedinstvo, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.