II-II, q. 104, a. 5
Jesu li podložnici dužni u svemu slušati svoje poglavare
Prigovor 1. Čini se da su podložnici dužni u svemu slušati svoje više. Jer apostol kaže u Kol 3: „Djeco, slušajte roditelje u svemu!“ I potom dodaje: „Robovi, slušajte u svemu zemaljske gospodare!“ Dakle, po istom razlogu, drugi podložnici moraju u svemu slušati svoje poglavare.
Prigovor 2. Nadalje, poglavari su posrednici između Boga i podložnika, prema onome u Pnz 5: „Ja sam bio posrednik i stajao između Boga i vas u ono vrijeme, da vam navijestim njegove riječi“. Ali od krajnosti do krajnosti ne dolazi se osim po sredini. Dakle, zapovijedi poglavara valja smatrati kao Božje zapovijedi. Odatle i apostol kaže u Gal 4: „Kao anđela Božjega primiste me, kao Krista Isusa“; i u 1 Sol 2: „Kada primiste od nas riječ poruke Božje, niste je primili kao riječ ljudsku, nego, kako uistinu jest, kao riječ Božju“. Dakle, kao što čovjek mora u svemu slušati Boga, tako i poglavare.
Prigovor 3. Nadalje, kao što redovnici zavjetovanjem zavjetuju čistoću i siromaštvo, tako i poslušnost. Ali redovnik je dužan u pogledu svega čuvati čistoću i siromaštvo. Dakle, slično tome u pogledu svega dužan je slušati.
Naprotiv, kaže se u Dj 5: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima“. No katkada su zapovijedi poglavara protiv Boga. Dakle, ne treba u svemu slušati poglavare.
Odgovaram: kao što je rečeno, onaj koji sluša pokreće se na nalog onoga koji zapovijeda nekom nuždom pravednosti, kao što se naravna stvar pokreće snagom svojega pokretača nuždom naravi. A to da se neka naravna stvar ne pokreće od svojega pokretača, može se dogoditi dvostruko. Na jedan način, poradi zapreke koja dolazi od jače snage drugoga pokretača; kao što vatra ne spaljuje drvo ako jača sila vode priječi. Na drugi način, iz nedostatka uređenosti pokretnine prema pokretaču, jer premda je podložna njegovu djelovanju u pogledu nečega, ipak nije u pogledu svega; kao što je vlaga katkada podložna djelovanju topline u pogledu zagrijavanja, ali ne u pogledu isušivanja ili utroška. I slično tome iz dva razloga može proizići da podložnik nije dužan u svemu slušati svojega višega. Na jedan način, poradi zapovijedi veće vlasti. Jer, kako se kaže u Rim 13 na ono: „koji se suprotstavljaju, sami će na se navući osudu“, Glosa kaže: „Ako što zapovjedi upravitelj, zar to trebaš učiniti ako zapovjedi protiv prokonzula? Opet, ako što zapovjedi sam prokonzul, a drugo car, zar se sumnja da, prezrevši onoga, treba služiti ovome? Dakle, ako drugo zapovjedi car, a drugo Bog, prezrevši onoga, valja se pokoriti Bogu“. Na drugi način, niži nije dužan slušati svojega višega ako mu zapovjedi što u čemu mu nije podložan. Jer Seneka kaže u III. De benefic.: „Vara se tko god smatra da ropstvo silazi na cijeloga čovjeka. Bolji je njegov dio izuzet. Tijela su izložena i pridijeljena gospodarima, a duh je doduše svojega prava“. I zato u onome što pripada unutarnjem pokretu volje, čovjek nije dužan slušati čovjeka, nego samo Boga. No dužan je čovjek slušati čovjeka u onome što se izvana ima činiti po tijelu. U čemu ipak također, prema onome što pripada naravi tijela, čovjek nije dužan slušati čovjeka, nego samo Boga, jer su svi ljudi po naravi jednaki, recimo u onome što pripada uzdržavanju tijela i rađanju potomstva. Odatle nisu dužni ni robovi gospodarima, ni djeca roditeljima slušati o sklapanju braka ili očuvanju djevičanstva, ili o čemu drugome takvom. Ali u onome što pripada raspodjeli ljudskih čina i stvari, dužan je podložnik slušati svojega višega prema razlogu više vlasti: kao što vojnik vojskovođu u onome što pripada ratu; sluga gospodaru u onome što pripada izvršavanju ropskih poslova; sin ocu u onome što pripada stezi života i domaćoj skrbi; i tako o drugima.
Odgovor na 1. prigovor: to što je apostol rekao, „u svemu“, treba razumjeti u pogledu onoga što pripada pravu očinske ili gospodarske vlasti.
Odgovor na 2. prigovor: Bogu je čovjek podložan jednostavno u pogledu svega, i unutarnjega i vanjskoga, i stoga mu je dužan u svemu slušati. No podložnici nisu podložni svojim višima u pogledu svega, nego u pogledu nekih određenih stvari. I u pogledu njih, posrednici su između Boga i podložnika. U pogledu drugoga pak, neposredno su podložni Bogu, od kojega se poučavaju po naravnom ili pisanom zakonu.
Odgovor na 3. prigovor: redovnici zavjetuju poslušnost u pogledu redovničkoga života, po kojemu su podložni svojim poglavarima. I stoga su dužni slušati samo u pogledu onoga što može pripadati redovničkom životu. I to je poslušnost dostatna za spasenje. Ako pak budu htjeli slušati i u drugome, to će pripadati vrhuncu savršenosti, samo neka to ne bude protiv Boga ili protiv zavjetovanja pravila, jer bi takva poslušnost bila nedopuštena. Tako se dakle može razlikovati trostruka poslušnost: jedna dostatna za spasenje, koja naime sluša u onome na što je obvezana; druga savršena, koja sluša u svemu dopuštenome; treća nerazborita, koja sluša i u nedopuštenome.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.