II-II, q. 104, a. 6
Jesu li vjernici dužni slušati svjetovne vlasti
Prigovor 1. Čini se da kršćani nisu dužni slušati svjetovne vlasti. Jer na ono u Mt 17: „Dakle, sinovi su slobodni“, Glosa kaže: „Ako su u bilo kojem kraljevstvu sinovi onoga kralja koji je na čelu toga kraljevstva slobodni, tada sinovi Kralja kojemu su sva kraljevstva podložna moraju u svakom kraljevstvu biti slobodni“. Ali kršćani su po vjeri Kristovoj postali sinovi Božji, prema onome u Iv 1: „Dade im moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime“. Dakle, nisu dužni slušati svjetovne vlasti.
Prigovor 2. Nadalje, u Rim 7 kaže se: „Umrijeste zakonu po tijelu Kristovu“, a govori o božanskom zakonu Staroga zavjeta. Ali manji je ljudski zakon, po kojemu su ljudi podložni svjetovnim vlastima, negoli božanski zakon Staroga zavjeta. Dakle, mnogo se više ljudi, po tome što su postali udovi tijela Kristova, oslobađaju od zakona podložnosti kojim su bili vezani uz svjetovne vladare.
Prigovor 3. Nadalje, razbojnicima, koji tlače po nasilju, ljudi nisu dužni slušati. Ali Augustin kaže u IV. De civ. Dei: „Ako se ukloni pravednost, što su kraljevstva doli velika razbojstva?“ Budući dakle da se svjetovna gospodstva vladara većinom vrše s nepravdom, ili su od nekoga nepravednoga prisvajanja uzela početak, čini se da kršćani ne trebaju slušati svjetovne vladare.
Naprotiv, kaže se u Tit 3: „Opominji ih da budu podložni vladarima i vlastima“; i u 1 Pt 2: „Budite podložni svakoj ljudskoj vlasti poradi Boga: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima kao onima koje on šalje“.
Odgovaram: vjera Kristova počelo je i uzrok pravednosti, prema onome u Rim 3: „Pravednost Božja po vjeri Isusa Krista“. I stoga se po vjeri Kristovoj ne dokida red pravednosti, nego još više učvršćuje. No red pravednosti zahtijeva da niži slušaju svoje više, jer se inače ne bi moglo očuvati stanje ljudskih stvari. I stoga po vjeri Kristovoj vjernici nisu ispričani od toga da budu dužni slušati svjetovne vladare.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, služenje kojim se čovjek podlaže čovjeku pripada tijelu, a ne duši, koja ostaje slobodna. A sada, u stanju ovoga života, po milosti Kristovoj oslobađamo se od nedostataka duše, ali ne od nedostataka tijela, kako je bjelodano po apostolu u Rim 7, koji kaže o samome sebi da „umom služi zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha“. I stoga su oni koji postaju sinovi Božji po milosti slobodni od duhovnoga ropstva grijeha, ali ne od tjelesnoga ropstva, kojim su vezani uz vremenite gospodare, kako kaže Glosa na ono u 1 Tim 6: „Koji su god pod jarmom robovi“, itd.
Odgovor na 2. prigovor: stari zakon bio je slika Novoga zavjeta, i stoga je trebao prestati kada dođe istina. No nije slično s ljudskim zakonom, po kojemu se čovjek podlaže čovjeku. A ipak je i po božanskom zakonu čovjek dužan slušati čovjeka.
Odgovor na 3. prigovor: svjetovne vladare čovjek je utoliko dužan slušati ukoliko zahtijeva red pravednosti. I stoga, ako nemaju pravednu vlast nego uzurpiranu, ili ako zapovijedaju nepravedno, podložnici ih nisu dužni slušati, osim možda po akcidentu, radi izbjegavanja sablazni ili opasnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.