II-II, q. 104, a. 4
Treba li Boga u svemu slušati
Prigovor 1. Čini se da Boga ne treba u svemu slušati. Kaže se naime u Mt 9 da je Gospodin dvojici izliječenih slijepaca zapovjedio govoreći: „Pazite da nitko ne dozna! Oni pak, izišavši, razglasiše ga po svoj onoj zemlji“. Pa se ipak zbog toga ne okrivljuju. Dakle, čini se da nismo dužni u svemu slušati Boga.
Prigovor 2. Nadalje, nitko nije dužan išta činiti protiv kreposti. Ali nalaze se neke Božje zapovijedi protiv kreposti: kao što je zapovjedio Abrahamu da ubije nedužnoga sina, kako se nalazi u Post 22, i Židovima da ukradu stvari Egipćana, kako se nalazi u Izl 11, što je protiv pravednosti; i Hošei da uzme ženu preljubnicu, što je protiv čistoće. Dakle, ne treba u svemu slušati Boga.
Prigovor 3. Nadalje, tko god sluša Boga, suobličuje svoju volju božanskoj volji također u hoćenome. Ali nismo dužni u pogledu svega suobličiti svoju volju božanskoj volji u hoćenome, kako je gore izneseno. Dakle, čovjek nije dužan u svemu slušati Boga.
Naprotiv, kaže se u Izl 24: „Sve što je Gospodin rekao učinit ćemo i bit ćemo poslušni“.
Odgovaram: kao što je gore rečeno, onaj koji sluša pokreće se po nalogu onoga kojega sluša, kao što se naravne stvari pokreću po svojim pokretačima. No kao što je Bog prvi pokretač svega što se naravno pokreće, tako je i prvi pokretač svih volja, kako je bjelodano iz gore rečenoga. I stoga, kao što se naravnom nuždom sve naravne stvari podlažu božanskom pokretanju, tako su i nekom nuždom pravednosti sve volje dužne slušati božanski nalog.
Odgovor na 1. prigovor: Gospodin je slijepcima rekao da čudo zataje ne kao namjeravajući ih obvezati snagom božanske zapovijedi, nego je, kako Grgur kaže u XIX. Moral., „svojim slugama koji ga slijede dao primjer da sami doduše žele skrivati svoje kreposti; a ipak, da drugi njihovim primjerom napreduju, otkrivaju se protiv volje“.
Odgovor na 2. prigovor: kao što Bog ništa ne čini protiv naravi, jer je ovo narav bilo koje stvari, to što u njoj Bog čini, kako se nalazi u Glosi na Rim 11, premda čini nešto protiv uobičajena tijeka naravi; tako ni Bog ne može ništa zapovjediti protiv kreposti, jer u tome poglavito stoji krepost i ispravnost ljudske volje, da se suobličuje Božjoj volji i slijedi njegov nalog, premda to bilo protiv uobičajena načina kreposti. Prema tome dakle, zapovijed dana Abrahamu da ubije nedužnoga sina nije bila protiv pravednosti, jer je Bog začetnik smrti i života. Slično tome nije bilo protiv pravednosti ni to što je zapovjedio Židovima da uzmu stvari Egipćana, jer su njegovo sve stvari, i komu hoće daje ih. Slično tome također nije bila protiv čistoće zapovijed dana Hošei da uzme ženu preljubnicu, jer je sam Bog uređivač ljudskoga rađanja, i to je dužno služenje ženama koje je Bog ustanovio. Odatle je bjelodano da spomenuti niti slušajući Boga, niti hoteći poslušati, nisu sagriješili.
Odgovor na 3. prigovor: premda čovjek nije uvijek dužan htjeti ono što Bog hoće, ipak je uvijek dužan htjeti ono što Bog hoće da on hoće. A to čovjeku poglavito postaje poznatim po božanskoj zapovijedi. I zato je čovjek dužan u svemu slušati božanske zapovijedi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.