II-II, q. 104, a. 3
O njezinu uspoređivanju s drugim krepostima
Prigovor 1. Čini se da je poslušnost najveća od kreposti. Kaže se naime u 1 Sam 15: „Bolja je poslušnost nego žrtve“. Ali prinošenje žrtava pripada bogoštovlju, koje je najodličnije među svim moralnim krepostima, kako je bjelodano iz gore rečenoga. Dakle, poslušnost je najodličnija među krepostima.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da je „poslušnost jedina krepost koja ostale kreposti u dušu usađuje i usađene čuva“. Ali uzrok je jači od učinka. Dakle, poslušnost je jača od svih kreposti.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da se „nikada po poslušnosti ne smije činiti zlo, ali katkada treba po poslušnosti prekinuti dobro koje se čini“. Ali ne propušta se ništa osim poradi boljega. Dakle, poslušnost, poradi koje se propuštaju dobra drugih kreposti, bolja je od drugih kreposti.
Naprotiv, poslušnost ima hvalu iz toga što proizlazi iz ljubavi; jer Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da „poslušnost treba opsluživati ne ropskim strahom, nego osjećajem ljubavi; ne strahom od kazne, nego ljubavlju prema pravednosti“. Dakle, ljubav je jača krepost nego poslušnost.
Odgovaram: kao što grijeh stoji u tome što čovjek, prezrevši Boga, prianja uz promjenljiva dobra, tako zasluga kreposnoga čina naprotiv stoji u tome što čovjek, prezrevši stvorena dobra, prianja uz Boga. A svrha je jača od onoga što vodi k svrsi. Ako se dakle stvorena dobra poradi toga preziru da bi se prionulo uz Boga, veća je hvala kreposti iz toga što prianja uz Boga nego iz toga što prezire zemaljska dobra. I zato su one kreposti kojima se uz Boga po sebi prianja, to jest bogoslovne, jače od moralnih kreposti, kojima se prezire nešto zemaljsko da bi se prionulo uz Boga. Među moralnim pak krepostima neka je to jača što veće nešto prezire da bi prionula uz Boga. No tri su roda ljudskih dobara koja čovjek može prezreti poradi Boga: od kojih su najniža vanjska dobra, srednja su pak dobra tijela, a najviša su dobra duše, među kojima je na neki način glavno volja, ukoliko se naime po volji čovjek svim drugim dobrima služi. I stoga je, po sebi govoreći, hvalevrijednija krepost poslušnosti, koja poradi Boga prezire vlastitu volju, nego druge moralne kreposti, koje poradi Boga preziru neka druga dobra. Odatle Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da se „poslušnost s pravom pretpostavlja žrtvama, jer se po žrtvama tuđe tijelo, a po poslušnosti vlastita volja ubija“. Odatle također bilo koja druga djela kreposti po tome su zaslužna pred Bogom što bivaju da bi se poslušalo božanskoj volji. Jer kad bi tko i mučeništvo podnio, ili sve svoje podijelio siromasima, ako to ne bi usmjerio na ispunjenje božanske volje, što upravo pripada poslušnosti, ne bi moglo biti zaslužno; kao ni ako bi bivalo bez ljubavi, koja bez poslušnosti ne može biti. Kaže se naime u 1 Iv 2: „Tko govori da ga pozna, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je; tko god pak čuva njegovu riječ, uistinu je u njemu ljubav Božja savršena“. A to je stoga što prijateljstvo čini isto htjeti i ne htjeti.
Odgovor na 1. prigovor: poslušnost proizlazi iz štovanja, koje iskazuje štovanje i čast višem. I što se toga tiče, sadrži se pod različitim krepostima, premda je u sebi promatrana, ukoliko gleda na razlog zapovijedi, jedna posebna krepost. Ukoliko dakle proizlazi iz štovanja poglavara, sadrži se na neki način pod opservancijom. Ukoliko pak proizlazi iz štovanja roditelja, pod pobožnošću. Ukoliko pak proizlazi iz štovanja Boga, pod bogoštovljem, i pripada pobožnosti duha, koja je glavni čin bogoštovlja. Odatle je prema tome hvalevrijednije slušati Boga nego žrtvu prinositi. I također zato što se u žrtvi prinosi tuđe tijelo, a po poslušnosti vlastita volja, kako Grgur kaže. Posebno pak u slučaju u kojem je govorio Samuel, bolje bi bilo Šaulu poslušati Boga nego ugojene životinje Amalečana prinijeti na žrtvu, protiv Božje zapovijedi.
Odgovor na 2. prigovor: poslušnosti pripadaju svi čini kreposti ukoliko su u zapovijedi. Ukoliko dakle čini kreposti djeluju uzročno ili raspoloživo za njihovo rađanje i očuvanje, utoliko se kaže da poslušnost sve kreposti u dušu usađuje i čuva. Ipak ne slijedi da je poslušnost jednostavno prije svih kreposti, poradi dvoga. Prvo doduše zato što, premda čin kreposti potpada pod zapovijed, ipak netko može ispuniti čin kreposti ne pazeći na razlog zapovijedi. Stoga, ako je koja krepost čiji je objekt naravno prije nego zapovijed, ta se krepost naziva naravno prije nego poslušnost, kako je bjelodano o vjeri, po kojoj nam uzvišenost božanske vlasti postaje poznatom, iz koje joj dolikuje moć zapovijedanja. Drugo, zato što ulijevanje milosti i kreposti može prethoditi, također vremenom, svakom kreposnom činu. I prema tome poslušnost nije ni vremenom ni naravlju prije svih drugih kreposti.
Odgovor na 3. prigovor: dvostruko je dobro. Jedno na čije je činjenje čovjek iz nužde obvezan, kao ljubiti Boga ili štogod takvo. I takvo dobro ni na koji način ne smije se poradi poslušnosti propustiti. No postoji drugo dobro na koje čovjek nije obvezan iz nužde. I takvo dobro čovjek katkada mora poradi poslušnosti propustiti, na koju je iz nužde čovjek obvezan, jer čovjek ne smije činiti neko dobro upadajući u krivnju. Pa ipak, kao što na istome mjestu Grgur kaže, „onaj koji podložnicima brani bilo koje jedno dobro, nužno mora dopustiti mnoga, da duh onoga koji sluša posvema ne propadne ako, od svih dobara sasvim odbijen, gladuje“. I tako se po poslušnosti i drugim dobrima može gubitak jednoga dobra nadoknaditi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.