Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 104, a. 2

Je li poslušnost posebna krepost

Prigovor 1. Čini se da poslušnost nije posebna krepost. Jer se poslušnosti protivi neposlušnost. Ali neposlušnost je opći grijeh; jer Ambrozije kaže da je grijeh neposlušnost božanskoga zakona. Dakle, poslušnost nije posebna krepost, nego opća.

Prigovor 2. Nadalje, svaka je posebna krepost ili bogoslovna ili moralna. Ali poslušnost nije bogoslovna krepost, jer se ne sadrži ni pod vjerom, ni pod nadom, ni pod ljubavlju. Slično tome nije ni moralna krepost, jer nije u sredini između prekomjernoga i nedostatnoga; jer što je netko poslušniji, to se više hvali. Dakle, poslušnost nije posebna krepost.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da je „poslušnost to više zaslužna i hvalevrijedna što manje ima od svojega“. Ali bilo koja posebna krepost to se više hvali što više ima od svojega, po tome što se za krepost traži da netko hoće i bira, kako se kaže u II. Ethic.. Dakle, poslušnost nije posebna krepost.

Prigovor 4. Nadalje, kreposti se razlikuju po vrsti prema objektima. A čini se da je objekt poslušnosti zapovijed višega, koja se na mnoge načine čini različitom, prema različitim stupnjevima više vlasti. Dakle, poslušnost je opća krepost koja pod sobom obuhvaća mnoge posebne kreposti.

Naprotiv, poslušnost se od nekih postavlja kao dio pravednosti, kako je gore rečeno.

Odgovaram: za sva dobra djela koja imaju poseban razlog hvale određuje se posebna krepost; to naime vlastito pripada kreposti, da djelo učini dobrim. No slušati višega dug je prema božanskom redu utisnutom u stvari, kako je pokazano, i posljedično je dobro, budući da dobro stoji u mjeri, vrsti i redu, kako Augustin kaže u knjizi De nat. boni. A ovaj čin ima poseban razlog hvale iz posebnoga objekta. Jer dok su niži dužni mnoge stvari iskazivati svojim višima, među ostalim je ovo jedno posebno, što su dužni slušati njegove zapovijedi. Odatle je poslušnost posebna krepost, i njezin je poseban objekt prešutna ili izričita zapovijed. Volja naime višega, na bilo koji način postala poznatom, neka je prešutna zapovijed; i poslušnost se čini to spremnijom što izričitu zapovijed slušanjem pretječe, kada se shvati volja višega.

Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da se dva posebna razloga, na koja gledaju dvije posebne kreposti, stječu u jednom te istom materijalnom objektu; kao što vojnik braneći kraljevu utvrdu ispunja djelo hrabrosti ne bježeći od smrtnih pogibelji poradi dobra, i djelo pravednosti vraćajući dužno služenje svojemu gospodaru. Tako se dakle razlog zapovijedi, na koji pazi poslušnost, stječe s činima svih kreposti, ali ipak ne sa svim činima kreposti, jer nisu svi čini kreposti u zapovijedi, kako je gore izneseno. Slično tome također pod zapovijed katkada potpada ono što ne pripada nijednoj drugoj kreposti, kako je bjelodano u onome što nije zlo osim zato što je zabranjeno. Tako dakle, ako se poslušnost shvati u pravom smislu, ukoliko nakanom gleda na formalni razlog zapovijedi, bit će posebna krepost, a neposlušnost poseban grijeh. Prema tome, za poslušnost će se tražiti da tko ispuni čin pravednosti ili druge kreposti s nakanom da ispuni zapovijed, a za neposlušnost će se tražiti da stvarno prezre zapovijed. Ako se pak poslušnost široko shvati za izvršenje bilo čega što može potpasti pod zapovijed, a neposlušnost za propuštanje istoga iz bilo koje nakane, tako će poslušnost biti opća krepost, a neposlušnost opći grijeh.

Odgovor na 2. prigovor: poslušnost nije bogoslovna krepost. Njezin naime objekt po sebi nije Bog, nego zapovijed bilo kojega višega, ili izričita ili protumačena, to jest jednostavna riječ poglavara koja pokazuje njegovu volju, koju spremni poslušnik sluša, prema onome u Tit 3: „riječju slušati“. No ona je moralna krepost, budući da je dio pravednosti, i sredina je između prekomjernoga i nedostatnoga. Njezino se pak prekomjerno promatra ne doduše prema količini, nego prema drugim okolnostima, ukoliko naime tko sluša ili koga ne treba ili u onome u čemu ne treba, kao što je također gore rečeno o bogoštovlju. Može se također reći da kao što je u pravednosti prekomjerno u onome koji zadržava tuđe, a nedostatno u onome komu se ne vraća što se duguje, kako Filozof kaže u V. Ethic.; tako je i poslušnost sredina između prekomjernoga koje se promatra sa strane onoga koji uskraćuje višem dug poslušnosti, jer pretjeruje u ispunjavanju vlastite volje, a nedostatnoga sa strane višega kojega se ne sluša. Stoga prema tome poslušnost neće biti sredina dviju zloća, kao što je gore rečeno o pravednosti.

Odgovor na 3. prigovor: poslušnost, kao i svaka krepost, mora imati spremnu volju prema svojemu vlastitom objektu, a ne prema onome što joj se protivi. A vlastiti objekt poslušnosti jest zapovijed, koja doduše proizlazi iz tuđe volje. Odatle poslušnost čini čovjekovu volju spremnom na ispunjavanje volje drugoga, to jest onoga koji zapovijeda. No ako je ono što mu se zapovijeda po sebi njemu hoćeno, čak i bez razloga zapovijedi, kao što se događa u povoljnim stvarima, on već iz vlastite volje teži za tim i ne čini se da to ispunja poradi zapovijedi, nego poradi vlastite volje. Ali kada ono što se zapovijeda ni na koji način nije po sebi hoćeno, nego se, u sebi promatrano, protivi vlastitoj volji, kao što se događa u teškim stvarima, tada je posve bjelodano da se ne ispunja doli poradi zapovijedi. I stoga Grgur kaže u knjizi Moral. da je „poslušnost koja ima nešto od svojega u povoljnim stvarima nikakva ili manja“, jer se naime ne čini da vlastita volja u prvom redu teži za ispunjavanjem zapovijedi, nego za postizanjem vlastitoga hoćenoga; u nepovoljnim pak ili teškim stvarima veća je, jer vlastita volja ne teži ni za čim drugim doli za zapovijeđu. Ali to treba razumjeti prema onome što se izvana pojavljuje. Ipak, prema Božjem sudu, koji ispituje srca, može se dogoditi da također u povoljnim stvarima poslušnost koja ima nešto od svojega ne bude zbog toga manje hvalevrijedna, ako naime vlastita volja poslušnika ništa manje pobožno teži za ispunjenjem zapovijedi.

Odgovor na 4. prigovor: štovanje izravno gleda na izvrsnu osobu, i stoga prema različitu razlogu izvrsnosti ima različite vrste. A poslušnost gleda na zapovijed izvrsne osobe, i stoga je jednoga razloga. No budući da se poradi štovanja osobe poslušnost duguje njezinoj zapovijedi, dosljedno tome svaka je poslušnost iste vrste, premda proizlazi iz uzroka različitih po vrsti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.