II-II, q. 104, a. 1
Treba li čovjek slušati čovjeka
Prigovor 1. Čini se da jedan čovjek nije dužan slušati drugoga. Ne treba naime ništa činiti protiv božanske ustanove. Ali božanska ustanova ima to da se čovjek ravna svojim savjetom, prema onome u Sir 15: „Bog je u početku stvorio čovjeka i prepustio ga u ruke njegova vlastitog savjeta“. Dakle, nije dužan jedan čovjek drugoga slušati.
Prigovor 2. Nadalje, ako bi tko bio dužan nekoga slušati, trebalo bi da volju onoga koji zapovijeda ima kao pravilo svojega djelovanja. Ali samo je božanska volja, koja je uvijek ispravna, pravilo ljudskoga djelovanja. Dakle, čovjek nije dužan slušati doli Boga.
Prigovor 3. Nadalje, službe, što su dragovoljnije, to su prihvatljivije. Ali ono što čovjek čini po dugu nije dragovoljno. Ako bi dakle čovjek po dugu bio dužan druge slušati u činjenju dobrih djela, po tome samome dobro djelo koje bi se činilo iz poslušnosti činilo bi se manje prihvatljivim. Dakle, nije čovjek dužan drugoga slušati.
Naprotiv, zapovijeda se u Heb posl.: „Slušajte svoje predstojnike i budite im podložni“.
Odgovaram: kao što djelovanja naravnih stvari proizlaze iz naravnih moći, tako i ljudski čini proizlaze iz ljudske volje. No trebalo je u naravnim stvarima da više stvari pokreću niže na njihova djelovanja, po izvrsnosti naravne moći podijeljene od Boga. Odatle također treba i u ljudskim stvarima da viši pokreću niže po svojoj volji, iz snage vlasti božanski uređene. A pokretati po razumu i volji znači zapovijedati. I zato, kao što iz samoga naravnoga reda božanski ustanovljena niže stvari u naravnim stvarima nužno moraju biti podložene pokretanju viših, tako su i u ljudskim stvarima, iz reda naravnoga i božanskoga prava, niži dužni slušati svoje više.
Odgovor na 1. prigovor: Bog je prepustio čovjeka u ruke njegova vlastitog savjeta ne zato što bi mu bilo dopušteno činiti sve što hoće, nego zato što na ono što treba činiti nije prisiljen nuždom naravi, kao nerazumna stvorenja, nego slobodnim izborom koji proizlazi iz vlastitoga savjeta. I kao što na činjenje drugih stvari treba polaziti iz vlastitoga savjeta, tako i na to da sluša svoje više; jer Grgur kaže u posl. knjizi Moral. da „dok se ponizno podlažemo tuđem glasu, sami sebe u srcu nadvladavamo“.
Odgovor na 2. prigovor: božanska je volja prvo pravilo kojim se ravnaju sve razumne volje, kojemu se jedna više približava nego druga, prema redu božanski ustanovljenu. I zato volja jednoga čovjeka koji zapovijeda može biti kao drugo pravilo volje drugoga koji sluša.
Odgovor na 3. prigovor: nešto se može prosuditi dragovoljnim dvostruko. Na jedan način, od strane samoga djela, jer se naime na to čovjek ne obvezuje. Na drugi način, od strane onoga koji djeluje, jer to naime čini slobodnom voljom. A djelo biva kreposno i hvalevrijedno i zaslužno poglavito prema tome što proizlazi iz volje. I stoga, premda je poslušati dug, ako tko sluša spremnom voljom, ne umanjuje se zbog toga njegova zasluga, ponajvećma pred Bogom, koji ne vidi samo vanjska djela, nego i unutrašnju volju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.