Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 101, a. 2

Što se po pobožnosti nekima iskazuje

Prigovor 1. Čini se da pobožnost ne pruža roditeljima uzdržavanje. Čini se, naime, da pobožnosti pripada ona zapovijed Dekaloga: „Poštuj oca svoga i majku svoju“. No ondje se ne zapovijeda ništa osim iskazivanja časti. Dakle, pobožnosti ne pripada pružati uzdržavanje roditeljima.

Prigovor 2. Nadalje, čovjek treba sabirati blago za one koje je dužan uzdržavati. No prema Apostolu, 2 Kor 12: „djeca ne trebaju sabirati blago roditeljima“. Dakle, nisu ih dužni uzdržavati po pobožnosti.

Prigovor 3. Nadalje, pobožnost se ne proteže samo na roditelje, nego i na druge krvne srodnike i sugrađane, kao što je rečeno. No nitko nije dužan uzdržavati sve krvne srodnike i sugrađane. Dakle, nije dužan ni na uzdržavanje roditelja.

Naprotiv, Gospodin u Mt 15 prekorava farizeje što su sprječavali djecu da roditeljima pružaju uzdržavanje.

Odgovaram: treba reći da se roditeljima nešto duguje na dva načina: na jedan način, po sebi; na drugi način, po akcedentu. Po sebi se, naime, njima duguje ono što priliči ocu ukoliko je otac. Budući da je on nadređeni, postojeći kao svojevrsno počelo sina, sin mu duguje štovanje i službu. Po akcedentu pak ocu se duguje ono što mu priliči primiti prema nečemu što mu se dogodi, na primjer, ako je bolestan, da ga se posjeti i da se nastoji oko njegova ozdravljenja; a ako je siromašan, da ga se uzdržava; i tako o drugim takvim stvarima, koje su sve sadržane pod dužnom službom. I zato Tulije kaže da pobožnost iskazuje i dužnost i štovanje. Tako da se dužnost odnosi na službu, a štovanje na poštovanje ili čast; jer, kako Augustin kaže u X De Civ. Dei, „kaže se da štujemo ljude koje pohađamo iskazivanjem časti, ili sjećanjem, ili prisutnošću“.

Odgovor na 1. prigovor: pod poštovanjem roditelja razumijeva se svaka pomoć koja se treba pružiti roditeljima, kako Gospodin tumači u Mt 15. I to zato što se pomoć ocu pruža iz duga, kao većemu.

Odgovor na 2. prigovor: budući da otac ima ulogu počela, a sin ima ulogu onoga koji postoji od počela, stoga po sebi ocu priliči da pomaže sinu; i zbog toga mu treba pomagati ne samo privremeno, nego za cijeli njegov život, što znači sabirati blago. No to da sin osigura nešto ocu biva po akcedentu, zbog neke neposredne potrebe u kojoj mu je dužan pomoći, a ne sabirati blago, kao za daleku budućnost, jer po naravi nisu roditelji nasljednici djece, nego su djeca nasljednici roditelja.

Odgovor na 3. prigovor: štovanje i dužnost, kako Tulije kaže, duguju se svima koji su povezani krvlju i koji su dobrohotni prema domovini, ali ne jednako svima, nego ponajprije roditeljima, a drugima prema vlastitoj mogućnosti i doličnosti osoba.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.