II-II, q. 10, a. 12
Treba li djecu nevjernikâ krstiti protiv volje roditeljâ
Prigovor 1. Čini se da djecu Židovâ i drugih nevjernikâ treba krstiti protiv volje roditeljâ. Veća je naime ženidbena sveza negoli pravo očinske vlasti, jer pravo se očinske vlasti može po čovjeku razriješiti, kada se sin oslobađa od očeve vlasti (emancipira); dok se ženidbena sveza ne može po čovjeku razriješiti, prema onome iz Mt 19: „Što Bog sjedini, čovjek neka ne rastavlja“. Ali zbog nevjere razrješuje se ženidbena sveza, veli naime Apostol u 1 Kor 7: „Ako pak nevjernik odlazi, neka ode; nije naime u ropstvo podložan brat ili sestra u takvim prilikama“; i kanon veli da ako bračni drug nevjernik ne želi bez uvrede svojemu Stvoritelju s drugim ostati, da drugi bračni drug ne smije s njime suživjeti. Dakle, još se mnogo više zbog nevjere oduzima pravo očinske vlasti nad vlastitom djecom. Mogu se dakle njihova djeca krstiti protiv njihove volje.
Prigovor 2. Nadalje, više treba čovjeku pomoći oko pogibelji vječne smrti negoli oko pogibelji vremenite smrti. Ali kad bi tko vidio čovjeka u pogibelji vremenite smrti i ne bi mu pružio pomoć, sagriješio bi. Budući dakle da su djeca Židovâ i drugih nevjernikâ u pogibelji vječne smrti ako se prepuste roditeljima, koji ih u svojoj nevjeri odgajaju, čini se da ih treba od njih oduzeti i krstiti te u vjeri poučiti.
Prigovor 3. Nadalje, djeca slugâ jesu sluge i u vlasti gospodârâ. Ali Židovi su sluge kraljeva i knezova. Dakle i djeca njihova. Kraljevi dakle i knezovi imaju vlast od djece Židovâ učiniti što god žele. Nikakva dakle neće biti nepravda ako ih krste protiv volje roditeljâ.
Prigovor 4. Nadalje, svaki čovjek više pripada Bogu, od kojega ima dušu, negoli tjelesnom ocu, od kojega ima tijelo. Nije dakle nepravedno ako se djeca Židovâ oduzmu tjelesnim roditeljima i posvete Bogu po krštenju.
Prigovor 5. Nadalje, krštenje je djelotvornije za spasenje negoli propovijedanje, jer po krštenju se odmah uklanja ljaga grijeha, krivnja kazne i otvaraju se vrata neba. Ali ako pogibelj uslijedi zbog propusta propovijedanja, ubraja se onomu tko nije propovijedao, kako se nalazi u Ez 3 i 33 o onome tko „vidi mač gdje dolazi, a ne zatrubi u trublju“. Dakle, još mnogo više, ako djeca Židovâ budu osuđena zbog nedostatka krštenja, ubraja se u grijeh onima koji su mogli krstiti, a nisu krstili.
Naprotiv, nikomu se ne smije činiti nepravda. Nanijela bi se pak Židovima nepravda ako bi se njihova djeca krstila protiv njihove volje, jer bi izgubili pravo očinske vlasti nad već vjernom djecom. Dakle, protiv njihove volje ne treba ih krstiti.
Odgovaram: najveći autoritet ima običaj Crkve, koji uvijek u svemu valja nasljedovati. Jer i sam nauk katoličkih učitelja ima autoritet od Crkve, stoga se više valja držati autoriteta Crkve negoli autoriteta bilo Augustina, bilo Jeronima, bilo ma kojega učitelja. Taj pak običaj Crkva nikada nije imala: da se djeca Židovâ krste protiv volje roditeljâ, premda je u prošlim vremenima bilo mnogo nadasve moćnih katoličkih vladara, kao što su Konstantin i Teodozije, s kojima su nadasve sveti biskupi bili prisni, kao Silvestar s Konstantinom i Ambrozije s Teodozijem, koji nikako ne bi propustili to od njih isposlovati kad bi to bilo u skladu s razumom. I zato se čini pogibeljnim ovu tvrdnju iznova uvoditi: da se, mimo dosad opsluživana običaja u Crkvi, djeca Židovâ krste protiv volje roditeljâ. Čemu je dvostruk razlog. Jedan doduše zbog pogibelji za vjeru. Jer ako bi djeca koja još nemaju upotrebu razuma primila krštenje, poslije, kad bi došla do zrele dobi, roditelji bi ih lako mogli navesti na to da napuste ono što su u neznanju primila. Što bi vodilo na štetu vjere. Drugi je pak razlog zato što se to protivi naravnoj pravednosti. Sin je naime naravno nešto očevo. I ponajprije se doduše od roditeljâ ne razlikuje prema tijelu dokle god se u majčinoj utrobi nalazi. Poslije pak, nakon što iz utrobe iziđe, prije negoli ima upotrebu slobodne volje, zadržava se pod brigom roditeljâ kao pod nekom duhovnom utrobom. Dokle god naime dijete nema upotrebu razuma, ne razlikuje se od nerazumne životinje. Stoga kao što vol ili konj pripada nekome da se njime služi kad god hoće, prema građanskom pravu, kao vlastitim oruđem; tako je po naravnom pravu da sin, prije negoli ima upotrebu razuma, bude pod očevom brigom. Stoga bi bilo protiv naravne pravednosti ako bi se dijete, prije negoli ima upotrebu razuma, oduzelo od brige roditeljâ ili da se o njemu nešto odredi protiv volje roditeljâ. Nakon što pak počne imati upotrebu slobodne volje, već počinje biti svoj, i može, što se tiče onoga što je božanskoga ili naravnoga prava, sam sebi providjeti. I tada ga treba privoditi k vjeri ne prisilom, nego uvjeravanjem; i može također i protiv volje roditeljâ pristati uz vjeru i krstiti se, ali ne prije negoli ima upotrebu razuma. Stoga se o djeci starih otaca veli da su spašena u vjeri roditeljâ, po čemu se daje razumjeti da roditeljima pripada providjeti za spasenje svoje djece, ponajprije prije negoli imaju upotrebu razuma.
Odgovor na 1. prigovor: u ženidbenoj svezi oba bračna druga imaju upotrebu slobodne volje, i oboje može i protiv volje drugoga pristati uz vjeru. Ali to nema mjesta u djetetu prije negoli ima upotrebu razuma. No nakon što ima upotrebu razuma, tada vrijedi sličnost, ako se želi obratiti.
Odgovor na 2. prigovor: od naravne smrti ne treba nikoga izbavljati protiv poretka građanskoga prava; na primjer, ako tko od svojega suca bude osuđen na vremenitu smrt, nitko ga ne smije nasilno izbaviti. Stoga niti tko smije kršiti poredak naravnoga prava, po kojemu je sin pod očevom brigom, da bi ga oslobodio od pogibelji vječne smrti.
Odgovor na 3. prigovor: Židovi su sluge vladara građanskim ropstvom, koje ne isključuje poredak naravnoga ili božanskoga prava.
Odgovor na 4. prigovor: čovjek se usmjerava na Boga po razumu, po kojemu ga može spoznati. Stoga se dijete, prije negoli ima upotrebu razuma, naravnim poretkom usmjerava na Boga po razumu roditeljâ, čijoj je brizi naravno podložno; i prema njihovu raspoređivanju valja oko njega postupati u božanskim stvarima.
Odgovor na 5. prigovor: pogibelj koja slijedi iz propuštena propovijedanja ne prijeti nikomu osim onima kojima je povjerena služba propovijedanja, stoga se u Ezekielu prethodno stavlja: „Stražarom te postavih sinovima Izraelovim“. Providjeti pak djeci nevjernikâ sakramente spasenja pripada njihovim roditeljima. Stoga njima prijeti pogibelj ako zbog uskraćivanja sakramenata njihova djeca pretrpe štetu spasenja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.