II-II, q. 10, a. 1
Je li nevjera grijeh
Prigovor 1. Čini se da nevjera nije grijeh. Svaki je naime grijeh protiv naravi, kako je bjelodano po Damaščaninu u II. knjizi. Ali nevjera se ne čini protivnom naravi, veli naime Augustin u knjizi De praed. sanct. da je „moći imati vjeru, kao moći imati ljubav, narav ljudî; a imati vjeru, kao imati ljubav, milost vjernikâ“. Dakle, nemati vjeru, što je biti nevjernik, nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne griješi u onome što ne može izbjeći, jer svaki je grijeh svojevoljan. Ali nije u čovjekovoj vlasti da izbjegne nevjeru, koju ne može izbjeći osim posjedujući vjeru, veli naime Apostol u Rim 10: „Kako će vjerovati onomu za koga nisu čuli? A kako će čuti bez propovjednika?“ Dakle, nevjera se ne čini grijehom.
Prigovor 3. Nadalje, kako je gore rečeno, sedam je glavnih mana, na koje se svi grijesi svode. No ni pod jednom od njih ne čini se da se sadrži nevjera. Dakle, nevjera nije grijeh.
Naprotiv, kreposti se suprotstavlja mana. Ali vjera je krepost, kojoj se suprotstavlja nevjera. Dakle, nevjera je grijeh.
Odgovaram: nevjera se može uzeti na dva načina. Na jedan način, prema čistom nijekanju, tako da se netko naziva nevjernikom iz toga samoga što nema vjeru. Na drugi način može se nevjera shvatiti prema suprotnosti s vjerom, jer se naime netko opire slušanju vjere, ili je također prezire, prema onome iz Iz 53: „Tko povjerova našemu propovijedanju?“ I u tome se vlastito dovršava pojam nevjere. I prema tome nevjera je grijeh. Ako se pak nevjera uzme prema čistom nijekanju, kao u onih koji ništa nisu čuli o vjeri, nema narav grijeha, nego ponajprije kazne, jer takvo neznanje božanskih stvari potječe iz grijeha prvoga roditelja. Oni pak koji su tako nevjerni osuđuju se doduše zbog drugih grijeha, koji se bez vjere ne mogu otpustiti, ali se ne osuđuju zbog grijeha nevjere. Stoga Gospodin veli u Iv 15: „Da nisam došao i da im nisam govorio, grijeha ne bi imali“, što tumačeći Augustin veli da „govori o onom grijehu kojim nisu vjerovali u Krista“.
Odgovor na 1. prigovor: imati vjeru nije u ljudskoj naravi, ali u ljudskoj je naravi to da se čovjekov um ne opire unutarnjemu poticaju i vanjskomu propovijedanju istine. Stoga je nevjera prema tome protiv naravi.
Odgovor na 2. prigovor: onaj razlog polazi od nevjere prema tome što unosi jednostavno nijekanje.
Odgovor na 3. prigovor: nevjera, ukoliko je grijeh, izvire iz oholosti, iz koje nastaje to da čovjek svoj razum ne želi podložiti pravilima vjere i zdravu razumu otaca. Stoga Grgur veli u XXXI Moral. da „iz isprazne slave izviru drskosti novotarija“. Premda bi se moglo reći da, kao što se teološke kreposti ne svode na stožerne kreposti, nego su ranije od njih; tako se također mane suprotstavljene teološkim krepostima ne svode na glavne mane.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.