Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 1, a. 2

Je li objekt vjere nešto složeno ili nesloženo, to jest stvar ili izrecivo

Prigovor 1. Čini se da objekt vjere nije nešto složeno na način izrecivoga. Objekt je naime vjere prva istina, kako je rečeno. Ali prva je istina nešto nesloženo. Dakle, objekt vjere nije nešto složeno.

Prigovor 2. Nadalje, izlaganje vjere nalazi se u vjerovanju. Ali u vjerovanju se ne stavljaju izrecive rečenice, nego stvari, ne veli se naime ondje da je Bog svemoguć, nego: „Vjerujem u Boga svemogućega“. Dakle, objekt vjere nije izrecivo, nego stvar.

Prigovor 3. Nadalje, vjeru nasljeđuje gledanje, prema onome iz 1 Kor 13: „Vidimo sada kroz zrcalo u zagonetki, a tada licem u lice“. No gledanje domovine jest o nesloženom, budući da je same božanske biti. Dakle, također i vjera na putu.

Naprotiv, vjera je u sredini između znanja i mišljenja. A sredina i krajnosti istoga su roda. Budući dakle da su znanje i mišljenje oko izrecivoga, čini se da je slično i vjera oko izrecivoga. I tako je objekt vjere, budući da je vjera oko izrecivoga, nešto složeno.

Odgovaram: spoznato je u onome koji spoznaje prema načinu onoga koji spoznaje. Vlastit je pak način ljudskoga razuma da spajajući i razdvajajući spoznaje istinu, kako je u prvom dijelu rečeno. I zato ono što je po sebi jednostavno, ljudski razum spoznaje prema nekoj složenosti, kao što obratno božanski razum nesloženo spoznaje ono što je po sebi složeno. Tako se dakle objekt vjere može razmatrati na dva načina. Na jedan način, sa strane same vjerovane stvari, i tako je objekt vjere nešto nesloženo, naime sama stvar o kojoj se ima vjera. Na drugi način, sa strane onoga koji vjeruje, i prema tome je objekt vjere nešto složeno na način izrecivoga. I zato su oboje istinito smatrali stari, i prema nečemu je oboje istinito.

Odgovor na 1. prigovor: onaj razlog polazi o objektu vjere sa strane same vjerovane stvari.

Odgovor na 2. prigovor: u vjerovanju se dotiče ono o čemu je vjera ukoliko se na to završava čin onoga koji vjeruje, kako je iz samoga načina govora bjelodano. No čin onoga koji vjeruje ne završava na izrecivome, nego na stvari, ne oblikujemo naime izrecive iskaze osim da bismo po njima o stvarima imali spoznaju, kao u znanosti, tako i u vjeri.

Odgovor na 3. prigovor: gledanje domovine bit će prve istine prema tome kako u sebi jest, prema onome iz 1 Iv 3: „Kad se očituje, bit ćemo mu slični i vidjet ćemo ga kao što jest“. I zato ono gledanje neće biti na način izrecivoga, nego na način jednostavnoga shvaćanja. No po vjeri ne dohvaćamo prvu istinu kao što u sebi jest. Stoga nije sličan razlog.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.