I, q. 95, a. 1
Je li prvi čovjek bio stvoren u milosti
Prigovor 1. Čini se da prvi čovjek nije bio stvoren u milosti. Apostol naime u 1 Kor 15, razlikujući Adama od Krista, veli: „Postao je prvi Adam živa duša, a posljednji u duh koji oživljuje“. No oživljavanje duha biva po milosti. Dakle je Kristovo svojstvo to što je postao u milosti.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u knjizi De quaestionibus veteris et novi testamenti da „Adam nije imao Duha Svetoga“. No tko god ima milost, ima Duha Svetoga. Dakle Adam nije bio stvoren u milosti.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli u knjizi De correptione et gratia da je „Bog tako uredio život anđela i ljudi da najprije u njima pokaže što može njihova slobodna volja, a potom što može dobročinstvo njegove milosti i sud pravednosti“. Prvo je dakle sazdao čovjeka i anđela u sâmoj naravnoj slobodi volje, a potom im podario milost.
Prigovor 4. Nadalje, Učitelj veli u 24. distinkciji 2. knjige Sententiarum da je „čovjeku pri stvaranju dana pomoć po kojoj je mogao stajati, ali nije mogao napredovati“. No tko god ima milost, može napredovati po zasluzi. Dakle prvi čovjek nije bio stvoren u milosti.
Prigovor 5. Nadalje, za to da netko primi milost traži se pristanak sa strane onoga koji prima, budući da se time dovršava neka duhovna ženidba između Boga i duše. No pristanak na milost ne može postojati ako prije ne postoji. Dakle čovjek nije primio milost u prvome trenutku svoga stvaranja.
Prigovor 6. Nadalje, narav je dalje od milosti nego milost od slave, koja nije ništa drugo doli dovršena milost. No u čovjeku je milost prethodila slavi. Dakle je narav još mnogo više prethodila milosti.
Naprotiv, čovjek i anđeo jednako su usmjereni prema milosti. No anđeo je stvoren u milosti, veli naime Augustin u XII De civitate Dei da je „Bog u njima istodobno sazdavao narav i darivao milost“. Dakle je i čovjek bio stvoren u milosti.
Odgovaram: neki kažu da prvi čovjek sâ po sebi nije bio stvoren u milosti, nego mu je milost naknadno bila darovana prije nego što je sagriješio, jer mnoga svjedočanstva svetaca potvrđuju da je čovjek u stanju nevinosti imao milost. No da je bio sazdan u milosti, kako drugi kažu, čini se da zahtijeva sama pravednost prvoga stanja u kojoj je Bog načinio čovjeka, prema onome iz Prop 7: „Bog je stvorio čovjeka prava“. Bila je naime ta pravednost po tome što se razum podvrgavao Bogu, razumne niže moći razumu, a tijelo duši. Prva je pak podložnost bila uzrok i druge i treće, jer dok god je razum ostajao podložan Bogu, niži su mu se dijelovi podvrgavali, kako Augustin veli. Bjelodano je pak da ta podložnost tijela duši, i nižih moći razumu, nije bila naravna, inače bi ostala i nakon grijeha, budući da su i u zlih duhova naravni darovi ostali i nakon grijeha, kako Dionizije veli u 4. poglavlju De div. nom. Stoga je bjelodano da ni ta prva podložnost, kojom se razum podvrgavao Bogu, nije bila samo prema naravi, nego prema nadnaravnom daru milosti, jer učinak ne može biti moćniji od uzroka. Stoga Augustin veli u XIII De civitate Dei da su se „nakon što je učinjeno prijestupom zapovijedi, odmah, božanskom milošću koja ih je napustila, posramili zbog golotinje svojih tijela, osjetili su naime pokret svoje neposlušne puti, poput uzvratne kazne za svoju neposlušnost“. Iz čega se daje razumjeti, ako je napuštanjem milosti raskinuta poslušnost puti prema duši, da su se po milosti koja je postojala u duši niži dijelovi njoj podvrgavali.
Odgovor na 1. prigovor: Apostol donosi te riječi kako bi pokazao da postoji duhovno tijelo ako postoji životinjsko tijelo, jer duhovni život tijela započeo je u Kristu, koji je Prvorođenac od mrtvih, kao što je život životinjskoga tijela započeo u Adamu. Iz Apostolovih se riječi dakle ne zaključuje da Adam nije bio duhovan s obzirom na dušu, nego da nije bio duhovan s obzirom na tijelo.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin veli na istome mjestu, ne niječe se da je na neki način u Adamu bio Duh Sveti, kao i u ostalim pravednicima, nego da nije bio u njemu na onaj način na koji je sada u vjernicima, koji se primaju u baštinu vječnoga nasljeđa odmah nakon smrti.
Odgovor na 3. prigovor: iz onoga Augustinova svjedočanstva ne zaključuje se da je anđeo ili čovjek prije bio stvoren u naravnoj slobodi volje nego što je imao milost, nego da je prije pokazao što u njima može slobodna volja prije potvrđenja, a što su poslije postigli po pomoći milosti koja potvrđuje.
Odgovor na 4. prigovor: Učitelj govori prema mišljenju onih koji su postavili da čovjek nije stvoren u milosti, nego samo u naravnim darovima. Ili se može reći da, premda je čovjek bio stvoren u milosti, ipak iz stvaranja naravi nije imao to da može napredovati po zasluzi, nego po dodavanju milosti.
Odgovor na 5. prigovor: budući da kretanje volje nije neprekidno, ništa ne priječi da je prvi čovjek i u prvom trenutku svoga stvaranja pristao uz milost.
Odgovor na 6. prigovor: slavu zaslužujemo po činu milosti, a ne milost po činu naravi. Stoga nije isto.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.