Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 93, a. 1

Je li u čovjeku slika Božja

Prigovor 1. Čini se da slika Božja nije u čovjeku. Veli se naime u Iz 40: „S kime ste prispodobili Boga i kakvu ćete mu sliku postaviti?“

Prigovor 2. Nadalje, biti slika Božja vlastito je Prvorođencu, o kojemu Apostol veli u Kol 1: „Koji je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakoga stvorenja“. Dakle se u čovjeku ne nalazi slika Božja.

Prigovor 3. Nadalje, Hilarije veli u knjizi De Synod. da je „slika nerazlučni vrsni lik one stvari prema kojoj se zamišlja“; i opet veli da je „slika nerazlučena i sjedinjena sličnost stvari s ciljem izjednačenja sa stvari“. No nema nerazlučnoga vrsnog lika Boga i čovjeka, niti može postojati jednakost čovjeka s Bogom. Dakle u čovjeku ne može biti slika Božja.

Naprotiv, veli se u Post 1: „Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku“.

Odgovaram: kako Augustin veli u knjizi De diversis quaestionibus octoginta tribus, „gdje je slika, odmah je i sličnost; ali gdje je sličnost, nije odmah i slika“. Iz čega je bjelodano da sličnost spada u pojam slike, te da slika dodaje nešto povrh pojma sličnosti, naime da je iz drugoga izražena: slika se naime naziva po tome što biva načinjena na oponašanje drugoga. Stoga jaje, koliko god bilo drugomu jajetu slično i jednako, jer ipak nije izraženo iz njega, ne naziva se njegovom slikom. Jednakost pak ne spada u pojam slike, jer, kako Augustin na istome mjestu veli, „gdje je slika, nije odmah jednakost“, kako je bjelodano na nečijoj slici što se odražava u zrcalu. Pripada ipak pojmu savršene slike, jer u savršenoj slici slici ne nedostaje ništa što se nalazi u onome iz čega je izražena. Bjelodano je pak da se u čovjeku nalazi neka sličnost s Bogom, koja se izvodi od Boga kao od uzora, no to ipak nije sličnost prema jednakosti, jer u beskonačnost uzor nadilazi takvo po uzoru načinjeno biće. I stoga se veli da je u čovjeku slika Božja, ali ne savršena, nego nesavršena. I to označuje Pismo kada veli da je čovjek načinjen na sliku Božju; prijedlog naime „na“ označuje stanovito približavanje, koje pripada onome što je udaljeno.

Odgovor na 1. prigovor: prorok govori o tjelesnim slikama koje je izradio čovjek, i stoga znakovito veli: „Kakvu ćete mu sliku postaviti?“ No sam je Bog u čovjeka postavio duhovnu sliku sebi.

Odgovor na 2. prigovor: prvorođenac svakoga stvorenja jest savršena slika Božja, koja savršeno ispunja ono čija je slika, i stoga se naziva slikom, a nikada na sliku. Čovjek se pak i zbog sličnosti naziva slikom, i zbog nesavršenosti sličnosti naziva na sliku. I budući da savršena sličnost s Bogom ne može postojati osim u istovjetnosti naravi, slika je Božja u njegovu prvorođenom Sinu kao slika kralja u sinu koji je iste naravi s njim; u čovjeku pak kao u tuđoj naravi, poput slike kralja na srebrnom novcu, kako je bjelodano po Augustinu u knjizi De decem chordis.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je jedno nerazdijeljeno biće, na onaj se način naziva nerazlučnim vrsnim likom na koji i jednim. Jednim se pak naziva nešto ne samo po broju ili vrsti ili rodu, nego također prema analogiji ili stanovitom razmjeru, i takvo je jedinstvo ili podudaranje stvorenja s Bogom. A to što veli „s ciljem izjednačenja sa stvari“, pripada pojmu savršene slike.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.