Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 92, a. 3

Je li od muževa rebra

Prigovor 1. Čini se da žena nije trebala biti oblikovana od muževa rebra. Muževo je naime rebro bilo mnogo manje od tijela žene. No od manjega ne može postati veće, osim ili po dodavanju, a kad bi tako bilo, više bi se reklo da je žena oblikovana od onoga dodanoga nego od rebra; ili pak po razrjeđivanju, jer, kako veli Augustin u Super Gen. ad litt., „nije moguće da ijedno tijelo raste ako se ne razrijedi“. No tijelo žene ne nalazi se rjeđim od tijela muža, u najmanju ruku u onom razmjeru u kojemu rebro stoji prema tijelu Evinu. Dakle Eva nije bila oblikovana od Adamova rebra.

Prigovor 2. Nadalje, u prvo stvorenim djelima nije bilo ničega suvišnoga. Adamovo je dakle rebro pripadalo savršenstvu njegova tijela. Dakle, pošto je ono oduzeto, tijelo je ostalo nesavršeno. Što se čini neprihvatljivim.

Prigovor 3. Nadalje, rebro se ne može odvojiti od čovjeka bez boli. No boli nije bilo prije grijeha. Dakle rebro nije trebalo biti odvojeno od muža kako bi se iz njega oblikovala žena.

Naprotiv, veli se u Post 2: „Gospodin Bog sagradi rebro što ga je uzeo od Adama u ženu“.

Odgovaram: bilo je prikladno da se žena oblikuje od muževa rebra. Prvo doduše, kako bi se označilo da između muža i žene treba postojati društveno sjedinjenje. Niti naime žena treba vladati nad mužem, i stoga nije oblikovana od glave; niti muž treba prezirati ženu kao ropski podložnu, i stoga nije oblikovana od nogu. Drugo, poradi sakramenta, jer su iz boka Krista koji je usnuo na križu potekli sakramenti, to jest krv i voda, kojima je Crkva uspostavljena.

Odgovor na 1. prigovor: neki kažu da je umnažanjem tvari bez dodavanja drugoga bilo oblikovano tijelo žene, na način na koji je Gospodin umnožio pet kruhova. Ali to je posve nemoguće. Spomenuto se naime umnažanje događa ili prema promjeni supstancije same tvari, ili prema promjeni njezinih protežnosti. No ne prema promjeni supstancije same tvari: kako zato što je tvar razmotrena u sebi posve nepromjenjiva, kao ona koja opstoji u mogućnosti i ima samo značenje subjekta; tako i zato što su mnoštvo i veličina izvan biti same tvari. I stoga se nipošto ne može shvatiti umnažanje tvari, uz zadržavanje iste tvari bez dodavanja, osim po tome što prima veće protežnosti. A to je razrijediti se: naime da ista tvar primi veće protežnosti, kako Filozof veli u IV. Physic. Reći dakle da se tvar umnaža bez razrjeđivanja znači postaviti protuslovlja zajedno, naime definiciju bez definiranoga. Stoga, budući da se u takvim umnažanjima ne vidi razrjeđivanje, nužno je postaviti dodavanje tvari: ili stvaranjem, ili, što je vjerojatnije, pretvaranjem. Stoga Augustin veli, In Ioan., da je „na onaj način Krist od pet kruhova nasitio pet tisuća ljudi na koji od malo zrnja proizvodi mnoštvo žita“, što biva po pretvaranju hrane. Veli se ipak ili da je od pet kruhova nahranio mnoštvo, ili od rebra oblikovao ženu, zato što je dodavanje načinjeno već postojećoj tvari rebra ili kruhova.

Odgovor na 2. prigovor: ono je rebro pripadalo savršenstvu Adama ne ukoliko je bio pojedinac, nego ukoliko je bio načelo vrste; kao što je sjeme od savršenstva onoga koji rađa, a koje se naravnim djelovanjem uz ugodu odvaja. Stoga se još mnogo više božanskom moći tijelo žene moglo od muževa rebra oblikovati bez boli.

Odgovor na 3. prigovor: i po ovome je bjelodano rješenje trećega prigovora.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.