Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 89, a. 8

Spoznaju li duše odijeljene od tijelâ ono što se ovdje događa

Prigovor 1. Čini se da odijeljene duše spoznaju ono što se ovdje događa. Kad naime to ne bi spoznavale, ne bi se za to brinule. No brinu se za ono što se ovdje događa, prema onome iz Lk 16: „Imam petoricu braće, da im posvjedoči, da i oni ne dođu u ovo mjesto muka“. Dakle odijeljene duše spoznaju ono što se ovdje događa.

Prigovor 2. Nadalje, umrli se često pojavljuju živima, bilo onima koji spavaju bilo budnima, i opominju ih o onome što se ovdje događa; kao što se Samuel pojavio Šaulu, kako stoji u 1 Sam 28. No to ne bi bilo kad ne bi spoznavali ono što je ovdje. Dakle spoznaju ono što se ovdje događa.

Prigovor 3. Nadalje, odijeljene duše spoznaju ono što se kod njih događa. Ako dakle ne bi spoznavale ono što se kod nas događa, njihova bi se spoznaja priječila mjesnom udaljenošću. Što je gore zanijekano.

Naprotiv, veli se u Job 14: „Bili mu sinovi plemeniti ili neplemeniti, on to neće saznati“.

Odgovaram: prema naravnoj spoznaji, o kojoj se sada ovdje raspravlja, duše umrlih ne znaju što se ovdje događa. I razlog se tomu može uzeti iz rečenoga. Zato što odijeljena duša spoznaje pojedinačnosti po tome što je na neki način određena prema njima: bilo po tragu neke prethodne spoznaje ili čuvstva, bilo po božanskome rasporedu. Duše pak umrlih, prema božanskome rasporedu i prema načinu bivanja, odijeljene su od općenja sa živima, a pridružene općenju duhovnih supstancija koje su od tijela odijeljene. Stoga ne znaju ono što se kod nas događa. I taj razlog navodi Grgur u XII Moralium, govoreći: „Kako je uređen život onih koji poslije njih žive u tijelu, umrli ne znaju, jer život je duha daleko od života tijela; i kao što su tjelesno i netjelesno različiti rodom, tako su razlučeni spoznajom“. I to se čini da dotiče i Augustin u knjizi De cura pro mortuis gerenda, govoreći da „duše umrlih ne sudjeluju u djelima živih“. No s obzirom na duše blaženih, čini se da postoji razlika između Grgura i Augustina. Naime Grgur na istome mjestu dodaje: „Što se ipak ne smije smatrati o svetim dušama, jer za one koje iznutra vide sjaj svemogućega Boga, nipošto se ne smije vjerovati da izvana postoji nešto što ne znaju“. Augustin pak u knjizi De cura pro mortuis gerenda izričito veli da „umrli, pa i sveti, ne znaju što čine živi i njihovi sinovi“, kako stoji u Glosi na ono: „Abraham nas nije znao“, Iz 63. Što doista potvrđuje time što ga majka nije posjećivala niti u žalostima tješila, kao kada je živjela; niti je vjerojatno da bi sretnijim životom postala okrutnija. I time što je Gospodin obećao kralju Jošiji da će prije umrijeti kako ne bi vidio zla koja su imala doći na narod, kako stoji u 2 Kr 22. Ali Augustin to veli dvojeći, stoga unaprijed stavlja: „Kako god tko hoće, neka prihvati što ću reći“. Grgur pak potvrdno, što je bjelodano po tome što veli: „Nipošto se ne smije vjerovati“. Ipak se više čini, prema Grgurovu mišljenju, da duše svetih gledajući Boga spoznaju sve sadašnje što se ovdje događa. Jednake su naime anđelima, za koje i Augustin tvrdi da ne ignoriraju ono što se događa kod živih. No budući da su duše svetih najsavršenije sjedinjene s božanskom pravednošću, niti se žaloste, niti se upliću u djela živih, osim prema onome što raspored božanske pravednosti zahtijeva.

Odgovor na 1. prigovor: duše umrlih mogu se brinuti za poslove živih, čak i ako ne znaju njihovo stanje; kao što se mi brinemo za umrle, pružajući im molitvene zagovore, premda njihovo stanje ne znamo. Mogu također čine živih spoznati ne po samima sebi, nego ili po dušama onih koji odavde k njima dolaze; ili po anđelima ili zlim dusima; ili pak po objavi Božjega Duha, kako Augustin veli u istoj knjizi.

Odgovor na 2. prigovor: to što se umrli na bilo koji način pojavljuju živima, ili se događa po posebnoj Božjoj providnosti, da duše umrlih sudjeluju u poslovima živih, i to valja ubrojiti među božanska čudesa. Ili se takva ukazanja zbivaju po djelovanju dobrih ili zlih anđela, čak i bez znanja umrlih, kao što se i živi u neznanju pojavljuju u snu drugim živima, kako Augustin veli u spomenutoj knjizi. Stoga se i za Samuela može reći da se sam pojavio po božanskoj objavi, prema onome što se veli u Sir 46 da je „usnuo i obznanio kralju svršetak njegova života“. Ili je to prikazanje bilo pribavljeno po zlim dusima, ako se ipak autoritet Siraha ne prihvaća, zato što se kod Hebreja ne nalazi među kanonskim Pismima.

Odgovor na 3. prigovor: takvo neznanje ne događa se zbog mjesne udaljenosti, nego zbog spomenutoga uzroka.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.