Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 89, a. 6

Može li se služiti habitusom ovdje stečene znanosti

Prigovor 1. Čini se da čin ovdje stečenoga znanja ne ostaje u odijeljenoj duši. Veli naime Filozof u I. De anima da nakon što se tijelo pokvari, duša se niti sjeća niti ljubi. No razmatrati ono što je netko prije znao znači sjećati se. Dakle odijeljena duša ne može imati čin znanja koje je ovdje stekla.

Prigovor 2. Nadalje, razumski likovi neće biti moćniji u odijeljenoj duši nego što su u duši sjedinjenoj s tijelom. No po razumskim likovima sada ne možemo spoznavati osim obraćajući se na predodžbe, kako je gore utvrđeno. Dakle to neće moći ni odijeljena duša. I tako nipošto po ovdje stečenim razumskim likovima odijeljena duša neće moći spoznavati.

Prigovor 3. Nadalje, Filozof veli u II. Ethic. da „habitusi daju čine slične činima po kojima se stječu“. No habitus se znanja ovdje stječe po činima razuma koji se obraća na predodžbe. Dakle ne može dati druge čine. Ali takvi čini ne pripadaju odijeljenoj duši. Dakle odijeljena duša neće imati nikakav čin ovdje stečenoga znanja.

Naprotiv, u Lk 16 kaže se bogatašu smještenom u paklu: „Sjeti se da si primio svoja dobra u svome životu“.

Odgovaram: u činu treba dvoje razmotriti, naime vrstu čina i njegov način. I vrsta se doista čina razmatra iz objekta u koji se čin spoznajne moći usmjeruje po liku, koji je sličnost objekta; ali način se čina prosuđuje iz moći djelatnika. Kao što to da netko vidi kamen potječe od lika kamena koji je u oku, ali da oštro vidi, potječe od vidne moći oka. Budući dakle da razumski likovi ostaju u odijeljenoj duši, kako je rečeno, a stanje odijeljene duše nije isto kao što je sada, slijedi da prema ovdje stečenim razumskim likovima odijeljena duša može spoznati ono što je prije spoznavala; ipak ne na isti način, naime po obraćanju na predodžbe, nego na način primjeren odijeljenoj duši. I tako doista ostaje u odijeljenoj duši čin ovdje stečenoga znanja, ali ne prema istome načinu.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof govori o sjećanju ukoliko pamćenje pripada osjetilnomu dijelu, a ne ukoliko je pamćenje na neki način u razumu, kako je rečeno.

Odgovor na 2. prigovor: različit način spoznavanja ne potječe iz različite moći likova, nego iz različitoga stanja duše koja spoznaje.

Odgovor na 3. prigovor: čini po kojima se stječe habitus slični su činima koje habitusi uzrokuju s obzirom na vrstu čina, ali ne i s obzirom na način djelovanja. Naime činiti pravedna djela, ali ne pravedno, to jest s ugodom, uzrokuje habitus političke pravednosti po kojemu djelujemo s ugodom.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.