Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 89, a. 5

Ostaje li habitus ovdje stečene znanosti u odijeljenoj duši

Prigovor 1. Čini se da habitus ovdje stečene znanosti ne ostaje u odijeljenoj duši. Veli naime Apostol u 1 Kor 13: „Znanje će se uništiti“.

Prigovor 2. Nadalje, neki manje dobri na ovome svijetu obiluju znanjem, dok drugi bolji oskudijevaju u znanju. Ako bi dakle habitus znanja trajno ostajao i poslije smrti u duši, slijedilo bi da bi neki manje dobri i u budućem stanju bili nadmoćniji od nekih boljih. Što se čini neprihvatljivim.

Prigovor 3. Nadalje, odijeljene će duše imati znanje po utjecanju božanskoga svjetla. Ako dakle ovdje stečeno znanje ostaje u odijeljenoj duši, slijedit će da će dva oblika iste vrste biti u istome subjektu. Što je nemoguće.

Prigovor 4. Nadalje, Filozof veli u knjizi Praedicamenta da je „habitus teško pokretljiva kvaliteta; ali od bolesti ili od čega sličnoga znanje se ponekad kvari“. No nijedna promjena u ovome životu nije tako snažna kao promjena koja biva po smrti. Dakle se čini da se habitus znanja smrću kvari.

Naprotiv, Jeronim veli u poslanici Paulinu: „Učimo na zemlji ono čije će nam znanje ostati na nebu“.

Odgovaram: neki su postavili da habitus znanja nije u samome razumu, nego u osjetilnim moćima, naime mašti, razudbenoj moći i pamćenju; te da se razumski likovi ne čuvaju u mogućem razumu. I kad bi to mišljenje bilo istinito, slijedilo bi da bi se propašću tijela potpuno uništio habitus ovdje stečenoga znanja. Ali budući da je znanje u razumu, koji je mjesto likova, kako se veli u III. De anima; potrebno je da habitus ovdje stečenoga znanja dijelom bude u spomenutim osjetilnim moćima, a dijelom u samome razumu. I to se može razmotriti iz samih činâ po kojima se habitus znanja stječe, jer „habitusi su slični činima po kojima se stječu“, kako se veli u II. Ethic.. Čini pak razuma po kojima se u sadašnjem životu znanje stječe zbivaju se po obraćanju razuma na predodžbe, koje se nalaze u spomenutim osjetilnim moćima. Stoga se po takvim činima i samome mogućem razumu pribavlja stanovita sposobnost za razmatranje po primljenim likovima; a u spomenutim se nižim moćima stječe stanovita vještina da razum lakše po obraćanju na njih može motriti spoznatljive predmete. Ali kao što je čin razuma ponajprije i formalno u samome razumu, a materijalno i pripravno u nižim moćima, isto valja reći i za habitus. Koliko dakle do onoga što netko od sadašnjega znanja ima u nižim moćima, to neće ostati u odijeljenoj duši; no koliko do onoga što ima u samome razumu, nužno je da ostane. Jer, kako se veli u knjizi De longitudine et brevitate vitae, neki se oblik kvari dvostruko: na jedan način po sebi, kada se kvari od svoje suprotnosti, kao toplo od hladnoga; na drugi način po akcidentu, naime po propasti subjekta. Bjelodano je pak da se po propasti subjekta znanje koje se nalazi u ljudskome razumu ne može pokvariti, budući da je razum neraspadljiv, kako je gore pokazano. Slično se također ni po suprotnosti ne mogu pokvariti razumski likovi koji se nalaze u mogućem razumu, jer spoznatljivom pojmu ništa nije suprotno; i ponajprije s obzirom na jednostavno shvaćanje kojim se spoznaje što nešto jest. Ali s obzirom na radnju kojom razum sastavlja i dijeli, ili također umuje, tako se nalazi suprotnost u razumu, ukoliko je lažno u stavku ili u dokazivanju suprotno istinitome. I na taj se način katkad znanje kvari po suprotnosti, dok se naime netko po lažnom dokazivanju odvraća od znanja istine. I stoga Filozof u spomenutoj knjizi navodi dva načina po kojima se znanje kvari po sebi: naime zaborav sa strane pamćenja i zabludu sa strane lažnoga dokazivanja. No to nema mjesta u odijeljenoj duši. Stoga treba reći da habitus znanja, ukoliko se nalazi u razumu, ostaje u odijeljenoj duši.

Odgovor na 1. prigovor: Apostol ondje ne govori o znanju s obzirom na habitus, nego s obzirom na čin spoznavanja. Stoga kao dokaz za to navodi: „Sada spoznajem djelomično“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što će po stasu tijela netko manje dobar biti veći od nekoga boljega, tako ništa ne priječi da netko manje dobar ima u budućnosti neki habitus znanja koji nema netko bolji. Ali ipak to je gotovo bez ikakve važnosti u usporedbi s drugim prednostima koje će imati bolji.

Odgovor na 3. prigovor: oba znanja nisu istoga pojma. Stoga ne slijedi nikakva neprihvatljivost.

Odgovor na 4. prigovor: taj razlog polazi od kvarenja znanja s obzirom na ono što ima sa strane osjetilnih moći.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.