Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I, q. 89, a. 2

Spoznaje li odijeljene supstancije

Prigovor 1. Čini se da odijeljena duša ne spoznaje odijeljene supstancije. Savršenija je naime duša sjedinjena s tijelom nego odijeljena od tijela, budući da je duša naravno dio ljudske naravi; a svaki je dio savršeniji u svojoj cjelini. No duša sjedinjena s tijelom ne spoznaje odijeljene supstancije, kako je gore utvrđeno. Dakle još mnogo manje kada bude od tijela odijeljena.

Prigovor 2. Nadalje, sve što se spoznaje, ili se spoznaje po svojoj prisutnosti, ili po svome vrsnom liku. No odijeljene supstancije duša ne može spoznati po njihovoj prisutnosti, jer ništa ne prodire u dušu osim samoga Boga. Niti pak po nekim likovima koje bi duša mogla apstrahirati od anđela, jer je anđeo jednostavniji od duše. Dakle odijeljena duša nipošto ne može spoznati odijeljene supstancije.

Prigovor 3. Nadalje, neki su filozofi postavili da se u spoznaji odijeljenih supstancija sastoji konačno čovjekovo blaženstvo. Ako dakle odijeljena duša može spoznati odijeljene supstancije, iz samoga svoga odjeljenja postiže blaženstvo. Što je neprihvatljivo.

Naprotiv, odijeljene duše spoznaju druge odijeljene duše; kao što je bogataš smješten u paklu vidio Lazara i Abrahama, Lk 16. Dakle odijeljene duše vide također i zle duhe i anđele.

Odgovaram: kako Augustin veli u IX De Trin., „naš duh spoznaju o netjelesnim stvarima prima po samome sebi“, to jest spoznajući samoga sebe, kako je gore rečeno. Po tome dakle što odijeljena duša spoznaje samu sebe, možemo shvatiti kako spoznaje druge odijeljene supstancije. Rečeno je pak da dokle god je duša sjedinjena s tijelom, spoznaje obraćajući se na predodžbe. I stoga niti samu sebe ne može spoznati osim ukoliko u činu postaje spoznavateljica po liku apstrahiranom od predodžaba; tako naime po svojemu činu spoznaje samu sebe, kako je gore rečeno. No kada bude od tijela odijeljena, spoznavat će ne obraćajući se na predodžbe, nego na ono što je po sebi spoznatljivo; stoga će samu sebe po samoj sebi spoznavati. Zajedničko je pak svakoj odijeljenoj supstanciji to da spoznaje ono što je iznad nje i ono što je ispod nje na način svoje supstancije; tako se naime nešto spoznaje kako se nalazi u onome koji spoznaje; a nešto se nalazi u drugome na način onoga u čemu jest. Način je pak supstancije odijeljene duše ispod načina anđeoske supstancije, ali je suobličen načinu drugih odijeljenih duša. I stoga o drugim odijeljenim dušama ima savršenu spoznaju; o anđelima pak nesavršenu i nedostatnu, govoreći o naravnoj spoznaji odijeljene duše. O spoznaji pak u slavi drugi je govor.

Odgovor na 1. prigovor: odijeljena je duša doduše nesavršenija ako se razmatra narav po kojoj se udružuje s naravi tijela, ali je ipak na neki način slobodnija za spoznavanje, ukoliko je težina i zaokupljenost tijelom priječi u čistoći shvaćanja.

Odgovor na 2. prigovor: odijeljena duša spoznaje anđele po božanski utisnutim sličnostima. Koje ipak zaostaju za njihovim savršenim predočivanjem, stoga što je narav duše niža od anđelove.

Odgovor na 3. prigovor: u spoznaji ne bilo kojih odijeljenih supstancija sastoji se konačno čovjekovo blaženstvo, nego samoga Boga, koji se ne može gledati osim po milosti. U spoznaji pak drugih odijeljenih supstancija veliko je blaženstvo, premda ne konačno, ako se ipak savršeno spoznaju. No odijeljena ih duša naravnom spoznajom ne spoznaje savršeno, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.